Arijan Ademi jučer je sraz između Arsenala i Dinama gledao na TV-u. Ako je uopće imao želudac gledati utakmicu pod okriljem organizacije koja mu je uništila život, koja mu je zbog pozitivnog doping testa opalila četiri godine zabrane igranja nogometa. A Ademiju je nogomet bio život. I jedina njegova greška bila je što se nakon ozljede htio što prije vratiti nogometu, pa je u toj želji vjerojatno poslušao krivi savjet nekog liječnika, nesvjesno uzeo nedozvoljeno sredstvo. Međutim, u organizaciji punoj varalica (čitaj korupcije) vjerojatno misle kako i svi ostali varaju, pa su momku opalili najstrožu kaznu. Ademi bi, žalosno, bolje prošao da je gliserom ubio dvoje ljudi. Dobio bi takvu kaznu da bi već sutra mogao sjesti za kormilom te iste ili neke druge jahte i nastaviti harati Jadranom.
Svi koji poznaju nekadašnjeg Šibenikovog kapetana znaju da Ademi nikad ni ‘udario ispod pojasa’ s ciljem da bude bolji suparnika. Rad je bio jedino njegovo sredstvo u današnjoj surovoj nogometnoj areni i samo zahvaljujući tom radu došao je tamo gdje je došao, do jednog od najboljih igrača hrvatskog prvaka i statusa reprezentativca. Na žalost, ne hrvatskog, jer ga Niko Kovač nije htio, pa je Ademi odlučio igrati za svoju drugu domovinu, Makedoniju. Na žalost, sada četiri godine neće igrati za nikoga. Jer su se sijede glave iz Uefine disciplinske komisije odlučili iživljavati na tamo nekom ‘Balkancu’.
Arijan bi, da je sve bilo u redu, vrlo vjerojatno za pola godine potpisao ugovor života s nekim inozemnim klubom, kojim bi riješio egzistenciju sebi i svojoj obitelji. Ispriječila se, međutim, Uefa, čiji je, usput rečeno, šef Michel Platini zbog upletenosti u skandal s transferom od 1,8 milijuna eura koje mu je 2011. isplatio Sepp Blatter, čelnik ‘kraljice korupcije’ Fife, suspendiran na ‘čak’ devedeset dana. Što je za puno manje od 1.460 dana na koliko je suspendiran Ademi.
Za nogomet se obično kaže kako je to sport u kojem bolji ne pobjeđuju uvijek. Ali, nekako nam se čini da u pravilu gube dobri momci.
