Nizom događaja u subotu će se obilježiti 52. rođendan Dražena Petrovića. Tim povodom donosimo priču koja je prije tri godine originalno objavljena u Šibenskom tjedniku, a koju sada ‘repriziramo’ na Šibenskom portalu. Zove se ‘Vrtuljak’ i nadamo se da će vam se svidjeti.
Tog ljeta krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Dražen Petrović bio je kralj Madrida. Nekoliko mjeseci prije kraljevskom je klubu donio trofej Kupa kupova, ubacivši u finalu Snaideru 62 koša. Španjolci su naprosto ludovali za njim i nisu mogli vjerovati kakvog su igrača dobili. Čuli su da je dobar, ali nisu znali da je tako dobar. Tog ljeta Dražen je, kao i uvijek, skočio do Šibenika. Moj godinu dana stariji rođak i ja to smo jako dobro znali jer smo svaki dan odlazili ispred zgrade u Preradovićevoj ulici u izvidnicu. A onda smo je jednog jutra ugledali – crvenu Alfu Romeo, znak da je Dražen stigao kući.
Ispred njegove zgrade, s južne strane, nalazio se jedan vrtuljak. Sjeli smo na njega, lagano se vrteljali i čekali. Čekali da se Dražen pojavi na balkonu. Onaj veliki timun na vrtuljku okretali smo malo lijevo, pa malo desno, da nam se ne zavrti u glavi. Da nas je netko gledao sa strane ne bi imao pojma da smo u misiji. Vidio bio tek dva klinca koji se vrte do besvijesti. Ta vrtnja toliko nas je zaokupila, toliko smo uživali u toj jednostavnoj, hipnotizirajućoj radnji, da smo i zaboravili zašto smo tamo. I sve tako dok rođak nije povikao: Evo ga! Sretnik je u trenutku kad se Dražen pojavio na balkonu bio okrenut licem prema njegovoj zgradi i prvi ga je spazio. Vrtuljak je napravio puni krug i tada sam ga i ja vidio. Dražen je stajao naslonjen na ogradi balkona. Ona njegova čupava kosa bila je još čupavija, dokaz da se upravo probudio pa je sada izašao udahnuti malo svježeg šibenskog zraka. Nakon sekundu, dvije Dražen je nestao iz mog videokruga. Kružni ples išao je dalje, i sada sam umjesto Dražena koji se budi gledao u zgradu nasuprot njegovoj. Htio sam se što prije okrenuti prema njemu, pa sam kolo zavrtio malo jače. Hej! – pobunio se moj rođak kojem sam ukrao nekoliko dragocjenih trenutaka gledanja u Dražena. Ali, prihvatio je izazov. Pa je i on počeo jače okretati timun. Vrtuljak je počeo ubrzavati, vrtio se sve brže, toliko brzo da smo se počeli hihotati kao curice. U takvoj brzoj vrtnji Dražena jedva da smo uspjeli vidjeti. Bile su to milisekunde Dražena, koje su se izmjenjivale s prizorom okolnih zgrada. Ali, i to je bilo dovoljno da uhvatim jednu sliku koju nisam do dan danas zaboravio. Dražen mi je mahnuo. Vidio sam onaj njegov veliki osmjeh i njegovu ruku kako mi maše. – Mahnuo mi je! – viknuo sam glasom koji je drhtao od vrtnje, a još više od uzbuđenja. – I meni je! – povikao je moj rođak, iako sam bio gotovo siguran da laže. Ne znam koliko smo se tako vrtjeli kao nenormalni, kao da smo ja, moj rođak i Dražen jedini ljudi na svijetu. U jednom trenutku Dražena više nije bilo na balkonu. Vrtuljak je malo po malo usporavao, sve dok nije potpuno stao. Rođak i ja skinuli smo se s njega. Ali, sve oko nas još se uvijek vrtjelo. Krenuli smo kući, teturajući kao dva pijanca.
Dvadestak godina kasnije. Nalazim se u Draženovom stanu u Preradovićevoj, ono istom s čijeg balkona mi je Dražen mahnuo. U njega se naguralo mnoštvo ljudi, novinara, Draženovih bivših suigrača, političara. I djece. Najviše djece. Tu je i Draženova majka Biserka čijim je trudom i nevjerojatnom voljom stan pretvoren u spomen-sobu posvećenu najvećem hrvatskom košarkašu svih vremena. Po zidovima su izvješene Draženove fotografije, a u staklenim vitrinama na stotine i stotine trofeja i medalja, koji pričaju priču o jednoj nevjerojatnoj karijeri. Pogled mi je pao na jedinu sobu koja nije bila nakrcana memorabilijama, već je bila potpuno obična, kao bilo koja soba u Šibeniku. Tek tu i tamo koja crno-bijela fotografija Dražena dok je bio dječak. I jedna gitara. Ta soba izgledala je kao da je vrijeme u njoj stalo, kao da je Dražen do maloprije sjedio na dvosjedu smještenom tik uz prozor. Ušao sam u tu sobu i krenuo prema tom prozoru. Znao sam što tražim, što želim vidjeti. Međutim, vrtuljka više nije bilo. Nema ga ni dan danas. Dok sam gledao u tu prazninu sinulo mi je kako je, zapravo, i sam život jedan vrtuljak, koji se ponekad, ma koliko mi upirali na drugu stranu, zavrti u neželjenom smjeru.
