Vedran Jakšić, poznati šibenski bodybuilder i profesor informatike, napisao je na Facebooku poduži post pod nazivom ‘Moj uređaj’. Detaljno je opisao kako je kao student FESB-a, smjera biokibernetika, sagradio stroj koji je uz pomoć napona pomogao hemiplegičarima da pomaknu svoje oduzete ekstremitete. U nastavku pročitajte njegovu priču…
‘Osnovnu školu i gimnaziju završio sam prosjekom 5.0, uz ‘mali’ dodatak: iz svih predmeta, sve ocjene iz svih predmeta (pismeno i usmeno), tijekom cijele školske godine, bile su: 5. Ponekad bi mi se omakla koja ocjena: -5 (minus 5) i to je sve što sam mogao sebi dozvoliti,
Profesor/ica, kod koje/g bih dobio -5, jedva je čekao/la kraj sata da ode u zbornicu i objavi ‘senzacionalnu vijest’: VJ dobio -5 (a ja sam se grizao).
Kako sam došao do te razine ‘mozgovnih’ sposobnosti, jednom ću drugom prilikom.
U trećem gimnazije napisao sam rad (koji mi je priznat kao maturalni rad): ‘Anatomija i fiziologija skeletne muskulature’, koji je imao i praktični dio: seciranje (uspavanih) žaba, pod mikroskopom, uz stimuliranje žabljih mišića strujom (da se vidi o čemu ovisi mišićna kontrakcija).
S prezentacijom svog rada gostovao sam u različitim prilikama, u različitim prostorima, u organizaciji moje profesorice biologije (prof. Mira Lambaša, dobitnica Nagrade grada Šibenika za životno djelo).
Bio sam oslobođen prijemnog ispita na svim fakultetima.
Upisao sam elektrotehniku u Splitu (na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje; FESB).
Nakon opće prve dvije godine, opredijelio sam se za elektroniku, a kasnije se usmjerio na biokibernetiku.
Kad je došlo vrijeme za izradu diplomskog rada, zamolio sam svog profesora biokibernetike da mi bude mentor i da mi dade praktični zadatak (a ne neko ‘piskaranje’).
Čuo sam da, u KBC Ljubljana, tim sastavljen od liječnika i elektroničara, radi na pomicanju hemiplegičara elekričnim impulsima.
Posljedica moždanog udara obično je oduzetost polovice tijela; lijeve ili desne: ‘hemiplegija’ (oduzetost donjih ektremiteta je ‘paraplegija’, a oduzetost gornjih i donjih ektremiteta je ‘tetraplegija’) koja se, s vremenom, povuče, ali tri mišićne partije ostanu van kontrole centralnog živčanog sustava: opružači nadlaktice, opružači podlaktice i opružači potkoljenice.
Mišići su zdravi, ali živčani impulsi ne stižu do njih, pa je rješenje proizvesti umjetne elekrične impulse (istih karakteristika kao prirodne) i primijeniti ih na mišić putem kože.
Kako upravljati umjetnim impulsima? Očito, što manje uočljivim pokretima nekog dijela tijela, koji je pod kontrolom (da se izbjegne da pacijent ‘upada u oči’, na prvi pogled nesvrsishodnim, pokretanjem nekog zdravog dijela tijela kojim upravlja električnim impulsima koji stimuliraju ‘oduzeti’ mišić).
Zamolio sam mentora da mi dade, za diplomski rad; pokretanje podlaktice kod hemiplegičara funkcionalnom elektroničkom stimulacijom; teoretska analiza i praktična izvedba
Profesor (doc.dr.sci Ivan Gugić) je objeručke pristao.
‘Kolega, fakultet će vam platiti put u Ljubljanu da vidite kako oni to rade’
Ja sam se, naravno, nasmijao i rekao: ‘Kolega profesore, čim počnem s radom, trebati će platiti put ekipi iz KBC Ljubljana, da dođu vidjeti kako ja to radim’
‘A onda ću vam dati ključ od laboratorija u Lori, da možete doći kad god vam zatreba’
‘Hvala, kolega profesore, ali imam laboratorij kod kuće’
I, stvarno sam ga imao! Instrumenti su bili moji mišići, koji su umjeli jako precizno razlučiti kakva je ampituda, frekvencija i valni oblik strujnog impulsa, primijenjenog, putem kože, na odgovarajuću ‘neuromuskularnu točku’.
Kad sam posložio stvari u glavi, pozajmio sam lemilo i jednog dana, od 18 do 6 sati sljedećeg dana (uvijek sam bio noćni tip) sklopio uređaj, uključujući dva improvizirana kućišta s po četiri baterije od 1.5 volti.
Uređaj je tih 12 volti istosmjernog napona, oscilatorom pretvarao u izmjenični napon, koji je transformator pretvarao u izmjenični napon od 140 volti, a onda ispravljač: u istosmjerni napon od 140 volti (živčani impulsi su istosmjerni).
Zašto je potreban toliko veliki napon? Živčani impulsi su daleko manjeg napona, ali oni putuju živčanim vlaknima, a ovi, umjetni, preko kože.
Da ne odem predaleko, još samo: kako se upravljalo vanjskim električnim impulsima?
Pod pretpostavkom oduzetosti lijeve podlaktice, vanjskim električnim impulsima se upravlja podizanjem i spuštanjem desnog ramena!
Maksimalni raspon podizanja/spuštanja ramena je 1.5 centimetar, što je dovoljno malo da ne bude uočljivo, a dovoljno precizno da se može postići 40 razina kontrakcije opružača podlaktice (moguće je da bi stvarni pacijent, s vremenom, pogao postići i više nivoa)
I, donesem uređaj profesoru.
‘Kolega, kako vam ide?’
‘Kolega profesore, gotovo je!’
‘Nemoguće! Dajte mi demonstrirajte!’
‘Kolega, imali ste više sreće nego pameti’
‘A jel’te’ i potegnem lemilo iz torbe’
‘Sad ću, pred vama, sve razlemiti, za par sati, i ponovo zalemiti za desetak sati. A vi ćete sjediti pored mene i nadzirati!’
‘Ne treba, kolega, povlačim što sam rekao!’
Ostalo je još isprovati uređaj na pravim pacijentima neuropsihijatrijskog odjela u šibenskoj bolnici
Završilo je tužno.
Jadnim ljudima se ukazao tračak nade.
I pitaju: ‘Kad će se „to“ moći nabaviti?’
Morao sam im odgovoriti: ‘To je izvan mog dometa. Ako zdravstvo bude zainteresirano za masovno proizvodnju…’
Uređaj nisam mogao patentirati, jer je sve, što se napravi u sklopu diplomskog rada, vlasništvo fakulteta.
Zaposlenje u uskoj struci u Hrvatskoj nisam mogao naći, možda u KBC u Ljubljani
Nisam htio biti dio tima, pa je ta mogućnost otpala.
Zaposlio sam se u srednjoškolskom centru u Šibeniku (jednom prilikom ću objasniti zašto).
Svoj uređaj sam ‘susreo’ još jednom.
Javili su mi s fakulteta da su studenti, radeći vježbe na njemu ‘nešto’ pregorili, pa, ako mogu…
Mogao sam jer sam u nastavi imao slobodnu srijedu da učenike, razred po razred, mogu voditi u računalni centar cementare u Solinu, da vide kompjuter u živo.
Predavao sam proizvodno tehničko obrazovanje, koje je obuhvaćalo sve grane tehnike.
Uveo sam u nastavu informatiku, dvadesetak godina prije službenog uvođenja.+
Fotografija: u 24. godini, 1977.
P.S. Kad su u KBC u Ljubljani napravili svoj uređaj, proizveli su šest primjeraka, dva su zadržali kod sebe, a četiri poslali u USA (koji su, na tom području, kaskali za nama).’
