Ova ‘iron lady’ gasi požare, predaje u školi, boća, planinari. Ali najdraže joj je darivanjem krvi spasiti nečiji život

Branka Bilandžija jedna je od rijetkih žena koje sa zadovoljstvom daruju krv, a do sada je to učinila čak 25 puta, iako skromno kaže kako je to mala brojka. Ova 42-godišnja agronominja i profesorica u šibenskoj srednjoj strukovnoj škole krv je prvi put dala 4. studenog 2004. godine dok je studirala u Zagrebu, a danas, na Dan darivatelja krvi, pojašnjava kako joj je žao što nije počela i ranije.

– Prijatelj Miroslav, inače Slavonac, i ja odlučili smo napraviti pravi mali događaj od prvog darivanja krvi i to nam je nekako postala tradicija. On je ostao još godinu dana studirati, pa bi svaki put kad bi došla u Zagreb, skupa odlazili u Petrovu i dali krvi. Bili smo sportaši i jednostavno smo kroz priču zaključili da bismo mogli biti dobri kandidati. Nekako je to postao naš mali običaj, pa se sad ‘natječemo’ i pitamo jedno drugo ‘a na koliko si ti sad davanja’ – smije se Branka.

1510698_476563395800510_1682633993_n

Žene krv mogu dati maksimalno četiri puta godišnja, a u zadnjih nekoliko godina Branka je svaka tri mjeseca prva na darivanju u šibenskom Crvenom križu. Brojni uvjeti moraju biti ostvareni kako biste dali krv, a još jedna specifičnost ove prave ‘iron lady’ je da je njezina krvna grupa 0+, što znači da je ona univerzalni davatelj. Sam proces uključuje pregled svih podataka, pregled bolesti i mjerenje tlaka i željeza, a potom se od darivatelja uzima ova dragocjena tekućina. Kako nam priča, sam postupak darivanja krvi traje nekoliko minuta.

– Inače, ne mogu gledati kad me bodu, ali sve ostalo mi je skroz okej, nema boli, ne rušim se i ne bojim se. Iako, znam da ima mnogo ljudi kojima pogled na krv izaziva slabost, ali razumjem to, svi se mi nečeg bojimo – kaže.

gasenje promine

Pojašnjava kako je poseban osjećaj znati kako je nekom tvoja doza krvi spasila život.

– Pa zamislite da netko od vaših završi u bolnicu. Uvijek je potrebna krv, a ako je ja neću dati, tko će. Ja ću dati za nekog drugog, pa će netko treći dati za nekog mog, pa na kraju krajeva i za mene. Kako planinarim, uspjela sam i neke kolege planinare nagovoriti na davanje. Polako upoznajem darivatelje, stvaram novi krug ljudi – priča Branka koja u slobodno vrijeme igra balote,baseball softball, metalne boće, gasi požar na Promini i rekreira se na sve moguće načine.

Uskoro će polagati i ispit za vatrogasca, jer je ove godine provela desetak dana na Promini gaseći požar. Plakalo se i gasilo, ponekad i psovalo, no ‘iron lady’ ništa teško nije palo. Odlično se snalazi u muškom svijetu, a to ponekad muškarci to teško prihvaćaju.

– Di god krenem, često sam jedina žena. Pogotovo na darivanju krvi. Treba to izdržat, a ne mogu vam reći kako sam postala takva. Jednostavno jesam. Neki muškarci misle da je to pohvalna stvar, nekima je to poziv na izazov, ali što god je više davatelja, to bolje – kaže.

Nikada nije iskoristila onaj slobodan dan koji svaki dobrovoljni darivatelj dobije za odmor.

-Jednostavno se nikad nisam osjećala slabo ili loše. Iako, sjećam se da su me nekoliko puta odbili jer, kako sam prestala jesti meso, željezo mi je bilo nisko. Ipak, da recimo radim na suncu po 12 sati, teško da bi mogla ovoliko puta dati krvi. Vrlo je važno da budemo odmorni i zdravi, priča Branka koja je za okrugle brojeve darivanja ‘pokupila’ već nekoliko diploma i medalja.

Kako kaže, darivanje krvi nije ništa strašno.

-Jako je jednostavno, samo morate prevladati vaš strah. Možda nije dobro za svakog, ali mislim da bi svi barem jednom morali dati krv, jer je to nešto najplemenitije što možete napraviti – zaključuje.

foto: privatni album

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.