Bjažićev epitaf

Tri godine bez barba Mladena: ‘Čekan vas na nebesima, ma nemojte prešit’

Tri su godine od kad je u šibenskoj bolnici, dva dana prije 93. rođendana, umro Mladen Bjažić, naš poznati pjesnik, književnik, novinar i dugogodišnji urednik dječjih programa Radija i televizije Zagreb.

Rođen je 26. siječnja 1924. godine na Zlarinu, živio je i radio u Zagrebu, prvo kao novinar i urednik u dječjim listovima, kasnije kao dugogodišnji urednik dječjih emisija i programa na Radio televiziji Zagreb. Njegova književna djelatnost uglavnom je namijenjena djeci. Napisao je brojne pjesme, pripovijetke i igrokaze, radijske i televizijske drame te znanstvenofantastične i kriminalističke romane u koautorstvu sa Z. Furtingerom.

Bjažić je i prvi dobitnik nagrade za životno djelo ‘Andrija Maurović’ za izniman doprinos razvoju hrvatskog stripa, koju dodjeljuje Udruga za popularizaciju hrvatskog stripa “Art 9”.

Mladen Bjažić prvi je urednik Vjesnikova strip-zabavnika ‘Petko’ (1952), a ujesen 1954. pokrenuo je legendarni ‘Plavi vjesnik’. Posao glavnog i odgovornog urednika ovog omladinskog tjednika koji je svoj tiražni uspjeh najvećim dijelom gradio upravo na stripovima obavljao je do 1959. godine. Ujedno, ali ništa manje važan je i značaj kojeg je Mladen Bjažić ostavio kao strip-scenarist, posebice kao  tekstopisac slavne strip-serije ‘Mendo Mendović’, prema popularnoj TV emisiji.

Posljednje godine života provodio je pretežno na Zlarinu, svom voljenom otoku kojemu je posvetio mnoge stihove i zbirke, mnoge tekstove i riječi. Bio je jedan od posljednjih književnih čuvara čakavštine na kojoj je pisao s užitkom i lakoćom a na zlarinskim je kulturnim ljetima vodio i školu čakavštine. Bio je svojevrsni kroničar i svakako dobri intelektualni duh otoka. Sahranjen na rodnom otoku.

Mladen Bjažić za života je napisao svoj epitaf.

‘Sanjao sam često dok sam bio dijete kako imam laka baršunasta krila. Tek mi se u smrti želja ispunila. U trenutcima tuge i sjete, istina rijetkim. Predosjećajući neumitni rasplet životnog puta, rekao bi ponekad ovako. Ka’ umren pa ka’ me dovedu u crikvu i stavu u kašetu isprid oltara ne znam hoće li ki čakoda reć o meni ma hotija bi da se ti uspenješ na oltar i rečeš dvi tri beside. Ma ne puno. Reci in da in fala ča su došli ispratiti me i da ne plaču. Da san se ja naživija i lipa godišća potega. Da san živija lipo, puno svita vidija, puno žen’ ima, puno dobroga napravija, a nikomu zlo učinija i da miran grin na oni svit. Ispratite me još do greba, poslušajte trumbetu oli klapu i hote mirno svojin puton. Ne plačite, ne tugujte za manom jerbo san ja miran i srićan poša na oni svit. A svima vama želin od srca život kakov san ja ima. Živi i zdravi bili dobri moji ljudi, čekan vas na nebesima, ma nemojte prešit.’

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.