Umro je Jere Šižgorić, dugogodišnji profesor šibenske Gimnazije

Na svom Facebook profilu Jere Bilan, inače profesor u Zadru sažeo je životni put preminulog profesora Jere Šižgorića kojeg brojne generacije pamte kao profesora fizike u šibenskoj Gimnaziji za kojeg je, meu ostalim napisao da je ostavio je dubok trag u šibenskom kraju.

‘Generacije Šibenčana, učenika Šibenske gimnazije, pamtit će ga kao odličnog pedagoga koji je znao prenijeti znanja iz fizike i matematike koja je desetljećima predavao. Jerin je život bio neraskidivo je vezan uz njegov voljeni otok, otok Žirje. Jere je rođen 1927. na Rivi, kako Žirjani zovu uvalu Muna. U doba njegove mladosti, na Žirju je bilo puno djece. Školu na Žirju, koja je danas zapuštena i prazna, pohađalo je tada pedesetak učenika. Profesor Jere živio je u Šibeniku kod jedne obitelji koja je imala tri sina.

Rat i logori

Drugi svjetski rat započeo je 1941. godine, pa je Jere u trećem razredu gimnazije otišao živjeti na Žirje. U listopadu 1943. godine na Žirju su Nijemci i četnici napravili raciju. Pokupili su sve muškarce i odveli ih u šibenski zatvor. Obitelj kod koje je Jere živio prije drugog svjetskog rata imala je poznanike koji su mu pomogli da ga puste iz zatvora. Ali, krajem lipnja 1944. opet je bila racija. Išli su od kuće do kuće i odvodili muškarce. Jere je tada imao svega 16 godina. Odveli su ga u njemački zatvor koji je bio u Zablaću. Taj put mu nitko nije mogao pomoći. U Zablaću je bio dva-tri dana, a potom su zatvorenike kamionima transportirali u logor u Bihaću. Poslije nekoliko mjeseci, preko njemačkog logora u Bosanskom Novom, odveden je u ciglanu koja se nalazila na Črnomercu u Zagrebu. Nakon toga odvode ga u Maribor, pa u Zidani most. Naposljetku je završio u koncentracijskom logoru Stalag 17 pokraj Beča. O tom su logoru Amerikanci snimili ratni film 1953. g. U tom logoru smrti postojale su plinske komore. Nacisti bi postrojili logoraše vani na temperaturi od -30°C. Na nogama su logoraši imali nanule, tanku košulju i hlače. Onda bi jedan njemački vojnik upirao prstom u njih i time im određivao sudbinu. U Stalagu 17 Jere je dobio pjegavi tifus, najopasniji oblik te bolesti. Dobio ga kao posljedicu ušljivosti, jer su svi bili puni ušiju. U donjem rublju, po cijelom tijelu, po glavi, u svakom kožnom naboru bile su uši. Bio je napola mrtav i imao je visoku temperaturu nekoliko dana. Već su ga bili stavili na hrpu mrtvih tifusara. Bio je na izdisaju. Međutim, osoba koja je bacala logoraše na hrpu primijetila je da daje znake života. Ta slučajnost mu je spasila život. Izvukao ga je iz hrpe leševa. Taj je logoraš bio rodom s otoka Zlarina. Tada su ga prebacili u karantenu. U logoru je glavno jelo bilo juha od repe, tj. voda s komadićem repe i komadićem krumpira. Od tada repu u životu više nikad nije okusio. Jedan kruh zvan ciglica dijelio se na osam do deset logoraša. Dana 4. travnja 1945. Rusi su, uz žestoke borbe, oslobodili Stalag. Nijemci su zdrave logoraše odveli sa sobom, a bolesne ostavili. Jeru su ostavili u logoru. Dio logoraša krenuo je na zapad, a on je krenuo doma, na istok. Pješke je išao od Beča do Bratislave, Budimpešte, Subotice, Zagreba, Rijeke i Novog Vinonodolskog do Šibenika. Put je trajao tri mjeseca, od travnja do srpnja 1945. Njegovi najmiliji mislili su da je mrtav i već su ga oplakali, budući da im se nije mogao javiti. Posjetio je i obitelj kod koje je živio, a čija su tri sina otišla u Argentinu.

Školovanje

Sve se to izdogađalo prije njegove punoljetnosti. Jere 1945. nastavlja gimnazijsko školovanje, te nakon mature upisuje Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, smjer matematika i fizika. Imao je stipendiju jer je studirao odgovarajući studij. Otac, koji je još prije drugog svjetskog rata otišao u SAD, javio se 1946. godine. Htio je dovesti Jeru u Ameriku, ali Jere nije mogao dobiti papire. Njegov brat Stipe Šižgorić je 1950. otišao u Phladelphiju. Drugi brat Jure pobjegao je u Italiju. Jere je prvi jposao, kao i stan na korištenje, dekretom dobio u Titovoj Korenici, gdje se vjenčao 1957. sa svojom mještankom iz Žirja Stankom Šižgorić. Bilo je to doba planske privrede. Nakon toga proveli su četiri godine u Senju. Majka mu je 1951. otišla kod oca, ali Jeri i Stanki nisu dali dozvolu za odlazak. U Šibeniku je osnivana Pedagoška akademija gdje je Jere dobio posao. Međutim, akademija je rasformirana. Od 1967., pa do mirovine, radi u gimnaziji. Njihova kuća u Šibeniku je bila nacionalizirana, ali su ipak nazad dobili stan u kojem su živjeli

Žirje

Svaki slobodan trenutak profesor Jere je sa svojom suprugom Stankom boravio na Žirju loveći ribe i baveći se poljoprivredom. Stankina i Jerina kuća simbol je gostoprimstva. Vrata njihove kuće uvijek su otvorena. Što god Žirjanima ili njihovim gostima zatreba, uvijek su spremni pomoći. Nije im bilo teško privezati brod, ponuditi zaklon od kiše, pričuvati prtljagu, odgovarati na telefonske pozive o voznom redu vapora… Jere se do zadnjeg dana bavio krpanjem mriža. Mogao je satima sjediti na drvenoj sjedalici i jaglicom krpati i tašelavati mriže.

Dragi naš profesore Jere. Hvala vam za sve što ste u životu učinili. A učinili ste puno radeći s mladima. Svojom moralnošću, skromnošću i odnosom prema radu osobno ste svjedočili kakav čovjek mora biti u životu bez obzira što ga sve može snaći. Osjetili ste na svojim leđima sve povijesne mijene dvadesetog stoljeća, ali to je u vama samo učvrstilo čovječnost i karakter. Laka Vam Žirajska zemlja koju ste oduvijek voljeli.’, napisao je prof. Jere Bilan.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.