Vanja Dadić doajenka je turizma, a toliko voli svoj grad da je u ratu bila ponosna članica protuzračne obrane

Vanja Dadić čeka me na kavi dok preko stola priča s prijateljima Talijanima, naravno na tečnom talijanskom. Rođena Šibenčanka završila je Ekonomsku školu, a pojašnjava kako je nikad nije opterećivala malograđanština pa je njezin prvi posao bio u casinu u Solarisu, gdje je radila kao krupije.

– Uskoro sam otišla u Englesku i radila u dućanima od robe. Ponudili su mi priliku da odem u London, no malo sam se pripala velikog grada. Kod njih u zoru ideš, a po noći se vraćaš. Bila sam premlada, pa sam ostala raditi u modnim buticima. Nakon šest godina odlučila sam se vratiti u Šibenik, a usput sam se stala javiti rodici u Italiju. I tako, ostala sam u Italiji 4 i pol godine – smije se Vanja koja naglašava kako je u inozemstvu nikad nisu pitali ima li fakultet, već je bilo bitno da dobro radiš i da donosiš profit.

Kada se vratila u Šibenik 1978. godine,  počela je raditi za Dalmacija turista. Tada je radila kao vodič, prije nego što su bili obavezni položiti tečaj za vodiče.

– Studiranje me nije zanimalo, stalno sam ‘navigavala’ po svijetu. Radila sam kao referent i kao vodič, jer tada nije bilo mnogo ljudi koji su znali dva jezika, osim profesorica koje je bilo teško dočekati. Od tada do današnjeg dana radim u Turističkoj zajednici županije. Radila sam programe za novinare koji su dolazili na naše područje, te da ih vodim u obilaske. Ujedno, bila sam informator na sajmovima, a sad pred kraj vodim i facebook stranicu Croatia Dalmatia Šibenik. Obožavam turizam i moj posao. Turizam je umjetnost, barem za mene – kaže Vanja.

vanja dadic 201017 2

Pojašnjava kako sve goste, a poglavito novinare treba zainteresirati za našu županiju. U početku su se radile brojne improvizacije.

– Kada bi vodili ekipu na izlet, u autobusu nisu valjale klime. Pa sad računaj koliko ima stupnjeva unutra. I gosti bi umirali od vrućine unutra, te nas molili da upalimo hlađenje. Onda bi im ja rekla da autobus ima klimu koja je na senzor, odnosno ona koja se pali prema vanjskim uvjetima. Jadni ljudi bi me pitali kako se onda nije upalila, jer umiru od vrućine. Pa bi ja stalno izmipljala. Jedan put mi je bija jedan inžinjer, kojeg je zainteresirala ta naša, izmišljena klima. Rekla san mu da je vozaču kraj nogu, pa se nije približava – smije se Vanja koja do kraja ove godine okončava 40 godina dugu karijeru i odlazi u zasluženu mirovinu.

Ipak, to ne znači mirovanje za ovu iznimnu ženu, pa neumorno smišlja i realizira nove projekte.

– Ako se sve složi kako bi trebalo biti, volila bi posjetiti brojna mjesta diljem svijeta. Primjerice, njegovala sam brojna prijateljstva po Engleskoj, tako da sam uvijek dobrodošla. Volim putovati i upoznavati nove kulture i običaje, pogotovo neke druge kulture i druge religije koje me strahovito fasciniraju –govori.

Priča kako ima dobro društvo, koje se skupilo u nekoj određenoj dobi, kada su zapravo svi pomalo ostarili i smanjili svoje poslovne obveze.

– Nađemo se na ručkovima i večerama kod nekoga ili u neki restoran. Zabavljamo se, popijemo piće. To nema veze s nikakvim ogovaranjem, prisjetimo se starih vremena. Mislim da to današnjem svitu fali, to jedno zrelo, prijateljsko druženje – kaže Vanja koja ne žali ni za čim, osim što u nekim trenucima nije imala dovoljno hrabrosti, jer je to dio sredine u kojoj živiš.

Kaže kako je Šibenik jako konzervativan, te da joj nije jasno da se situacija jednostavno okrenula za 360 stupnjeva.

– Ljudi se mjenjaju i to je normalno, no mislim da nema više one naše posebnosti, našeg šibenskog duha i mentaliteta. Znam da je u svim gradovima nastupila promjena, no imam osjećaj da svjedočim gubitku identiteta grada Šibenika – kaže.

Važan dio Vanjinog života je i protuzračna obrana.

– To se u vrimenu Domovinskog rata sve na brzinu organiziralo, a imala sam i četiri kolegice. Izuzetno sam ponosna na to, stekla sam jako drage prijatelje s kojima sam i danas u odličnim odnosima. Ne ponovili se! Svi smo mi dali doprinos u obrani, a nismo imali neka posebna pomagala. Radili smo u potkopu na Šubićevcu, na najprimitivniji način. Nismo imali kompjutore, već smo imali planšete- pleksiglas koji je bio podjeljen na kocke te je sadrćavao kodove. Sa slušalicama na ušima dobivali smo informacije s terena, te bi od Hrvatske vojske dobivali informacije koje su, naravno, bile kodirane. Šifre smo pisali, te na prozirnim planšetama crtali smjerove aviona i njihovu brzinu, a te smo podatke slali dalje kako bi protuzračna obrana na terenu imala potpune informacije – kaže.

Stil i moda nezaibilazna su tema kada sjedite na kavi s Vanjom.

– Kako sam radila u velikom shopping centru, radila sam i kao kozmetički konzultant, ali i s odjećom. Kako postoji kultura življenja, postoji kultura odjevanja. Pa kad sam se vratila iz inozemstva, nisam mogla točno odrediti koga sam srela, naravno, jer su baš svi bili isto obučeni. Ista kosa, iste boje čizme i kapota, ma sve isto. Sad recimo, puno toga ovisi i o novcu, no za mene je uvijek poželjno biti drugačiji – govori s naglaskom da je sve to cijena globalizacije.

vanja dadic 201017 5

Voljela bi poručiti ljudima koji su na položajima da Šibenik paze kao oči u glavi.

– Trebaju zaštititi srednjovjekovnu staru gradsku jezgru jer moramo zadržati naši posebnost. Pa zato ljudi iz drugih država dolaze kod nas. Neka se odupru pritiscima, jer moramo biti ponosni na ovu ljepotu koju imamo i koja nam je ostavljena u nasljeđe, koja nam je ostavljena da je njegujemo. Voljela bi da mladi imaju malo više incijative, neka kreiraju i izmišljaju svoje poslove, jer ima mladog svita koji imaju ideje, a njih treba podržati. Trebamo njegovati naša iskustva, talente i ideje, jer to nam bogatsvo nitko ne može uzeti – zaključuje Vanja.

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.