Prije 403 godinu na današnji dan umro je Faust Vrančić, jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena. Bio je hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Taj velikan rođen je u Šibeniku 1. siječnja 1551. godine u obitelji Mihovila i Katarine, rođene Dobrojević. Osim Fausta imali su još četvero djece. Podrijetlom je iz ugledne šibenske plemićke obitelji, koja se spominje već u 14. stoljeću, čiji su se preci doselili u Šibenik iz Bosne.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu.
Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, mađarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima napisavši ‘…iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića…’.
Iako ga svijet danas poznaje kao izumitelja Homo Volansa, letećeg čovjeka, ne treba zaboraviti ni njegova ostala djela, povijesna, filozofska pa i lirska, pisana na latinskom jeziku koja odišu renesansnim duhom.
Vrlo značajna ostavština Fausta Vrančića je i njegov petojezični rječnik pod nazivom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe – Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae, koji je bio, ne samo prvi hrvatski, već i prvi mađarski rječnik.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje umire. Po oporučnoj želji njegovo je tijelo pokopano u domovini u crkvi sv. Marije od milosti u Prvić Luci.
