Prije 468 godina na današnji dan 1551. godine rođen je u Šibeniku Faust Vrančić. Taj velikan rođen je u obitelji Mihovila i Katarine, rođene Dobrojević. Bio je hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup. Jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu.
Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, mađarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima napisavši ‘…iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića…’.
Iako ga svijet danas poznaje kao izumitelja Homo Volansa, letećeg čovjeka, ne treba zaboraviti ni njegova ostala djela, povijesna, filozofska pa i lirska, pisana na latinskom jeziku koja odišu renesansnim duhom.
Vrlo značajna ostavština Fausta Vrančića je i njegov petojezični rječnik pod nazivom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe – Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae, koji je bio, ne samo prvi hrvatski, već i prvi mađarski rječnik.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje umire 20. siječnja 1617. Po oporučnoj želji njegovo je tijelo pokopano u domovini u crkvi sv. Marije od milosti u Prvić Luci.
