‘Za planinu nikad nije rano’: Ispovijest bake-planinarke čija je unuka aktivna članica šibenskih planinara

arhiva/Šibenski portal

Tko jednom okusi čari planinarenja, taj se planin uvijek vraća. Reći će to gotovo svaki planinar kad vam objašnjava zašto planinari. U nastavku vam donosimo osvrt jedne bake-planinarke čija je unuka ponosna članica HPK sv.Mihovil.

‘Kako stara narodna poslovica kaže: “ Za neke stvari u životu, nikad nije kasno!“, tako sa sigurnošću mogu reći „ Za planinarenje nikad nije rano!“

Pa, dragi čitatelji, sadašnji, bivši i budući planinari i svi oni koji volite prirodu i boravak u njoj, želim vam predstaviti naše najmlađe članove Kluba, a ujedno pokazati kako se i od malih nogu planina zna ljubiti!

Za sad, troje naših najmlađih članova Saša (4 godine), Luana (2 godine) i Ema (9 mjeseci) aktivne su članice na planinarskim izletima, onoliko koliko to dopuštaju vremenski i drugi uvjeti za njihovu dob, pa sa svojim mamama, tatama, bakama i didama često pohode kraće staze i uživaju na svježem zraku, zelenilu prirode, cvrkutu ptica i nadasve dobrom društvu ostalih starijih i mlađih članova Kluba.

Mnogi me prijatelji, kao baku jedne od navedenih djevojčica pitaju : „ Pa, kako ti se da voditi je u planinu?, što ako se šporka, pa koliko stvari moraš nositi, gdje će odspavati, kako ćeš joj promijeniti pelenu, hoće li joj biti dosadno bez igračaka….“  i još tisuću što, gdje i kako. A nitko me nikad nije pitao kako tako malo, sad tek dvogodišnje dijete već zna razlikovati što je bor, a što smreka, što je potok, a što rijeka, zašto se tako raduje cvrkutu ptica i šarenilu cvijeća. I što može biti veće od roditeljske sreće i ponosa kad vidi prve gegajuće korake svog djeteta planinarskom stazom , a koje u ručici drži netom otpalu šišku bora i želi uhvatiti plavog leptirića. Pa eto, odgovorit ću svojim prijateljima da nikakvo „što, gdje i kako“ nije vrijedno tih trenutaka sreće.

O zdravom životu i boravku na svježem planinskom zraku ne trebam puno pisati, mogu samo napomenuti da ova djeca o kojima pišem još nisu popila niti jedan antibiotik i tu stavljam točku. A mogu slobodno i uskličnik jer svi dobro znamo da nam je to najvažnije!

Priznajem, prvi put nije bilo lako odvagat što nosit, što ne nosit, koliko odjeće, koliko pelena, koliko bočica, vode, hrane, šešira, suncobrana…, al vjerujte, već drugi put sve je bilo posloženo i u glavi i u ruksaku, bez nepotrebnih sitnica i bez dodatnih „što, gdje i kako“.

Naravno, ovisno o djetetovoj dobi, izlet se treba treba  unaprijed planirati i pripremiti :  na koliko duge i teške izlete se može ići, koliko će vremenski trajat izlet, razmotriti da li je potrebno da na tom izletu svratimo u planinarski dom ako će dijete odspavati, odabrati staze na kojima će djetetu biti zanimljivo (preskočiti potok, zavirit u špilju, promatrat u tišini šišmiše, učiti boje i razlikovati mirise mirišući cvijeće …). Manju djecu nosimo u posebnim ruksacima, ali ako su prohodali, nastojimo da šeću što više, dok veća djeca sama trčkaraju, hodaju i penju se uz budno oko starijih.

I da, zaboravih par riječi o socijalizaciji i društvenom životu te djece.

Mnogi smatraju, ali varaju se, da smo u brdu, planini, šumi sami. Kako je planinarenje društveni hobi, bez takmičenja, nadmetanja i rezultata, a postaje sve masovnije zbog zdravog načina življenja, gotovo uvijek planirano ili neplanirano ,na lijepim livadama, u planinarskim domovima ili skloništima naiđemo na ostale planinare sa kojima se rado družimo, dijelimo hranu i slastice i zajedno se igramo. Ne igračkama! Igramo se šiškama, konopčićima, kamenčićima, ljuljamo se na improviziranoj ljuljački na stablu, baterijskom lampom koja se nađe u didovom ruksaku, maminom zviždaljkom kojom doziva našeg psa…Oni malo stariji pomažu odraslima , sakupljaju drva i pale logorsku vatru. Da, ponekad ispred planinarskom doma bude prava fešta, plešemo i pjevamo sa odraslima, i nikakav podij disco-cluba nije ravan mekoj travnatoj livadi i veselim i nasmiješenim ljudima oko tebe.

Saša, Luana i Ema već su postale prave prijateljice i skoro svaki vikend provode zajedno u planinama, a vjerujem da će to biti prijateljstvo i ljubav za cijeli život. Bez obzira hoće li im se životni putovi razdvojiti, planina i priroda neka uvijek budu njihov zajednički put, piše baka-planinarka.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.