Prva destinacija bija je gužvastični Chennai. Nismo niti izašli s aerodroma eto taksista koji mahnito mašu rukama i tako dozivaju mušterije, koje pokušavaju priveslat na sve moguće uvježbane načine. Prepuštamo se jer smo preumorni i ko zna kakav nas smještaj čeka. Ali priživili smo i tu noć, vruću, punu komaraca u sobi od par kvadrata, prljavu, sa kratkin zidovima tako da se vrlo kvalitetno mogu čuti svi susjedi. A ima ih poprilično. Umorni smo, ništa nam ne smeta i zaspali smo ka klade. Ujutro smo se uputili u novu avanturu. Izmjenili smo vlak, bus i rikšu i sve to za vrlo kontradiktorne i nelogične cijene. Recimo, sinoćnja petominutna vožnja taksijen koštala nas je oko 40 kuna, a jutrošnja, uru duga vožnja vlakon, oko 50 lipa, hm… Tako je to ovdje. Iznenađenjima nema kraja.
Plaža u Chennaiu beskonačno je duga i na njoj je zabranjeno kupanje. Obišli smo i nekoliko zanimljivih katoličkih crkvica među kojima i predivnu crkvu Sv. Tome, a nekoliko ‘nasilno’ obiđenih skupih dućana, radi rikšara koji ima neki diiiil s vlasnicima, bili su nam sasvin dovoljni da se uputimo u nestrpljivo iščekivani – Auroville, gradić od 2500 stanovnika s 43 različite nacionalnosti.
EEEE, to je tek priča za se! Ne znan od kud bi počela. Od predivne prirode, mira, savršene organski uzgajane hrane, osviještenog načina življenja, predivnih radionica, ne za svakog po nešto, nego za svakog svašta… to je zapravo ono čemu bi tribali težiti, a imamo sve predispozicije, vi, mi, Konjevračani, Murterini, Šibenčani, Hrvati… Najvažnije od svega je to da su naši domaćini, Irena i Frederic, predivni ljudi, mrvicu stariji od nas, bogatih životnih iskustava, vrlo otvoreni i nama prilagodljivi. Lipo smo iznajmili motor, uzeli kartu gradića i pogledali šta nam se ovih dana nudi… Jutra smo počimali razgibavanjen, predivnin doručkon s voćen poput papaje, ananasa i avokada u kombinaciji sa sojinin mlikon i pahuljicama iz male kućne tvornice ‘Aurosoya’. A onda zajaši na motor i ‘ošini po prašini’. Morali smo se prijaviti kao gosti posjetitelji i napraviti svoju karticu na koju smo stavili pare i s njon se sve plaća u okviru radionica i dućana… Moran naglasit da je ovo neka druga Indija ili to uopće nije. Osmišljena 60-ih, od Mirre Alfassa, koju zovu The Mother, kao eksperiment osobne promjene, prostor u kojem bi živili različiti ljudi bez nacionalnih konflikata, u miru i s univerzalnom božanskom svijesti, bez imena boga i religije. Misto u kakvom se živi punin plućima i radi se šta se voli… Tu smo otišli na nekoliko plesnih radionica jednog genijalnog energičnog para, potpuno drugačiju od dosad viđenih, u svakom smislu, jednu pjevačku radionicu, opet drugačiju od onih na kojima san sudjelovala, di se leži na podu, improvizira, radionicu sa ruskim pločastin zvonima di smo po prvi put svirali tako nešto, tvornicu muzikalija na otvorenom, onda na popodnevno druženje i upoznavanje Sadhana Forest ‘misije’ pomaganja najsiromašnijima i života s prirodon di živi i radi 30-ak volontera, vegana, koji sade stabla, osmišljavaju načine čuvanja vode koja se skuplja u vrime monsuna, di smo vidili kako žive samo od donacija usklađeni s prirodon, maksimalno štede vodu i struju, ali su nas posjetitelje počastili ukusnom večerom i dokumentarnim filmovima o njihovoj misliji… Između ostaloga upali smo u par neloših šopingiranja di smo kupili hendmejd mirisnih štapića i sapuna, nekoliko malih muzičkih instrumenata koji mogu stati u ruksake…
Nismo propustili ni baciti se ludin valovima bengalskog mora u ruke, ni ležanje na vrućem pijesku, ispijanje kokosa…
Svašta bi se tu moglo reći, a pisati nije lako. Ostavit ćemo nešto i za Šibenik, kad se vratimo i kad nam se sve ‘slegne’, možda će biti lakše baciti sve na papir. Najvažnije od svega je da ćemo ovo iskustvo poniti sa sobon i da već osjećamo kako je ostavilo traga na nama… A za predivnih tjedan dana zagrljajen ćemo zahvalit Ireni i Fredu na gostoprimstvu, spakovati ruksake i dalje put pod noge na suprotnu stranu obale di nas čeka Kerala.
