Glazbeno bilo šibenskog ‘The Pulse-a’

Jedan listak tog stabla, već je duže vrijeme ‘puls’ ilitiga, po Matici hrvatskoj, bilo gradskih žila kucavica. ‘Domald’, ‘Giro’, ‘Sina’, ‘Skipper’, obližnji otoci (Zlarin, Prvić) pa čak i zadarski klub ‘Forum’ u više su navrata ugostili gaže od 20-ak dvosatnih biranih ‘rock-blues’ brojeva. Sve više zapažanu i posjećivanu svirku, karakterizira kontinuirana živost, pulsni ritam i rutiniranost uz žešće rock bisove. Uigranost sljedećeg trojca vjerno ozvučuje bezvremenske hitove kao što su Claptonovi ‘Crossroads’, ‘Sunshine of your love’, ‘Cocaine’, Hendrixovi ‘Redhouse’, ‘Hey Joe’, ‘All along the watchtower’,  Zeppelinov ‘Rock’n’roll’ i brojni drugi.
Kako se, po izlasku iz male vježbaonice kućne radinosti, zatvaraju Morrisonova vrata, oblijepljena stiroporom i kutijama od jaja da se baki, u susjednoj prostoriji, ne bi digla kosa na glavi, otvaraju se ona zagrebačkog ‘Kluba studenata elektrotehnike’. Narodnjački stih ‘sobe pune dima’ podsvjesnim automatizmom bezobrazno se upliće i sukobljava s prizorom na bini na kojoj nastupa mladi šibenski… Pa, već bi bilo pristojno spomenuti ime. Dakle, nastupa mladi šibenski ‘The Pulse’. ‘Treble’ i ‘mid’ usuglasili su amplitude i harmonike, bas je našao put do jetre, a zveckavi doboš i razvikane činele mjesto pod sjenom užarenih štapića koji, ovaj put, nisu bili ‘Made in China’.
Prosječan Hrvat, točno sat vremena, morao bi raditi i zaraditi tih tridesetak kuna kako bi si priuštio prošlotjednu festivalsku ‘rock eksploziju’ podno zgrade silnih zavoda ‘Fakulteta
elektrotehnike i računarstva’. Srijeda, 18. 10., zavela je i teleportirala prisutan plebs u doba kasnog ‘The Creama’, ‘Yardbirdsa’ i još ponekih ‘rock’ ikona uz prljave garažne melodije, solaže i ‘riffove’. Uz navedene glazbene brojeve i stilove, lajtmotiv se otkrio u obliku promocije ‘The Pulse-ovog’ albuma prvijenca i zagonetnih ženskih ‘reggae’ grudi u bis izvedbi ‘Ona se budi’ čime je, mnogobrojna  natiskana publika, poslana u postelju.
No, što li se krije podno, ne tako davno ošišanih, crnih kovrča ‘a la Bob Dylan’, u istkanim nitima dolčevite i četiri glazbene sajle ili, pak, u vidnom polju tamnih ‘Ray Banki’ uokvirenih plavom kosom? Preko pobjedničkog kipića noćnog lešinara, gimnazijske glazbene priredbe ‘Vrane 2011.’, ustrajne i osjećajne vježbe, ustaljenih nastupa i zakuske intervjua, u prizmi soka od naranče i hrskavog keksa, Matej Nakić, kao frontmen benda, uz Bruna Jakelića (bas) i Rina Miorina (bubnjevi), prelistao je stranice glazbenog dnevnika.
Reci nam, Mate, koliko si dugo s ‘bluesom’ i gitarom u vezi?
S glazbom sam na ‘ti’ još od malih nogu budući da su roditelji često puštali kvalitetnu glazbu. Kontakt s glazbom je interesantna pričica – brat je dobio ‘akustaru’ kao poklon za kraj sedmog razreda, no, već nakon nekoliko mjeseci, uslijedilo je: ,,Ok, nećemo se ovim više baviti!” (fizika i matematika bili su mu i ostali jedina zanimacija, haha), što je meni otvorilo put do, mališanu na prvi pogled, ožičenog komada šupljeg drva. Olakotna okolnost bila je ta što se, u blizini, našao neki zgužvani papir s akordima, tonovima i crtovljem, a nezgodna ta što je, sve skupa, bilo katastrofalno raštimano. No, ipak, avantura duga već osam godina dobila je vjetar u krila. ‘Blues’ mi se, nadasve, svidio zbog genijalne ekspresije i neminovnog utjecaja na širok spektar ostalih vrsta glazbe uz činjenicu da, sve što se udari u ‘blues’ skali, zvuči dobro pa vrijedi ‘sviraj šta uvatiš’! Doduše, reče jednom zapadni tamnoputi gitarist:,,Blues je lako svirati, ali teško osjetiti.”
Nije li te, istovremeno, privlačilo još neko ‘rukopipajuće milodrmalo’ (čitaj: instrument)?
Upoznat sam s nekim osnovama basa i bubnjeva koji, među probama, spavaju u kućnom studiju, no daleko je to od privrženosti usnoj harmonici koju pokušavam sviruckati u stilu Boba Dylana s onim njegovim famozim stalkom na ramenima. Jako je praktična i daje gitari dimenziju više razlistavajući akorde i popunjajući male praznine.
Jesi li uzimao neke satove poduke ili si bio samouk?
Samouk sam od početka, s tim da sam dosta koristio Internet za skidanje trikova i ‘blues lickova’ koji se, na višoj razini, bez problema dopunjavaju, sjeckaju i podmazuju u gotov proizvod vlastitih solaža i to onih originalnih, trenutnih, osjećajnih bez imenovanja ‘lickova’ nekim napamet naučenim brojevima i ukalupljenim redoslijedom. Nekoliko osnovnih solo dionica, naučio sam doslovno (po takozvanim tablaturama), nešto sam skinuo po sluhu… Možemo zamisliti kako je bilo kolegama 20-ih i 30-ih koji nisu imali nikakav ‘Youtube’, već su godinama mučili ukućane s tri-četiri razdrmane sajle!
Uspijevaš li koordinirati glazbu sa školom te koliko vremena provodiš vježbajući?
Dosad, usklađivanje sa školom nije predstavljalo problem, a nadam se da će se tradicija nastaviti i na studiju psihologije. Donedavno, gitaru sam milovao i čupkao nekoliko sati dnevno, dok, u posljednje vrijeme, stvar se više svodi na prebiranje, toliko puta udarenih, akorada u glavi te prihvaćanje/odbacivanje dotične zamisli.
Opremu na sunce!
1.Akustična gitara
2.Električna gitara – kalifornijski ‘Fender Stratocaster’; javor premazan svim mastima daje ‘onaj
hendriksanski’ zvuk
3.Pojačalo – Hughes & Kettner od 200 W; lampe, koje dišu za ‘rock blues’, dušu ispuštaju tek pri 40 W
od kojih se tresu spomenuti stiropor i kutije od jaja
4.Masa kabela, mikrofona, mikseta i ostalih privjesaka
Imaš li određenu viziju koju, u glazbenom smislu, želiš ostvariti?
Uhvatio sam se ukoštac s dosta tekstova među kojima brojni čame neuglazbljeni. Na engleskom su jeziku po snažnom uzoru francuskih simbolista (primjerice Rimbauda), kubista (dylanovske izmjene lica, jednine, množine…) i neprikosnovenih suvremenika (Cohena). Zvuk, kojeg bih htio usavršiti, jest Johnson-Kimbourgh mješavina uz Hendrixov sol i papar – ‘fuzz’ i ‘acid’ prizvuke koji prže mozak. Demo snimke pjesama ‘Birds’ i ‘You’ll never find me there’ dostupne su na ‘Youtube-u’.
Nema puno lokalnih golobradih mladića koji su uspjeli snimiti album…
Hehe… Da, uz novi album ‘Ti ritu piri pipa’, ‘Matraque’ je, vjerojatno, jedini takav artikl novijeg datuma u šibenskom podneblju, a, u povijest našeg malog trija, ući će kao prvi EP (Extended play) album s brojkom od 7 pjesama. Doza ovog modernog ‘punk’ i ‘rock’ bluesa, s primjesom neizostavne simbolike i nadrealističnih elemenata, svjetlo dana trebala bi ugledati kroz kojih mjesec, dva.
Možeš li, svojoj svirci, pronaći veću zamjerku koju bi htio usavršiti?
Ne bih htio zvučati u egoističnom maniru, no, barem dok interpretirajuća narav ‘tabule rase’ ne skupi nova životna iskustva, smatram da mi je svirka na toj razini da mogu vjerodostojno izraziti vlastite emocije od kojih se glazba, uz neke tehničke osnove, isključivo sastoji. Anticipacija da je netko prototip vanrednog glazbenika, samo zato što nešto može superbrzo odsvirati, relativno je pogrešna – pa nismo u nekoj ludoj arkadnoj igrici u kojoj je cilj skupiti što više zlatnika. Alfa i omega su osjećaji i njihova realizacija.
Čuje se i vidi da solo ne bježi prstima, no nisi isključivi solo-igrač. Predstavi nam, ukratko, članove ‘The Pulse-a’!
Naše bilo kuca nešto više od dvije godine. Rino Miorin (bubnjevi) – svaka čast gradskim bubnjarima i njegovima vršnjacima, no Rino, zbilja,zna što radi kad sjedne za svoju mašinu; već u ranijoj dobi, odlično je izvodio Bonhamove triplete. Bruno Jake Jakelić (bas, usna harmonika) – zajedno s bubnjevima, čini odličnu ritam sekciju; njegovo sviranje basa je jednostavno – seks s ‘groovy’ ritmom.
Savjet mladim glazbenim nadama u stilu asa iz rukava?
Angažman i odlučnost su neizbježni. Ako imate iole želje za tim, nećete od toga odustati kakav god problem da iskrsne (kao, na primjer, držanje barré akorda na metalnim žicama uz povike:,,Mama, bole me prsti!”). Da, gotovo sve tehnikalije i sheme dostupne su putem medija, ali izbjegavanje nabadanja tonova i melodija, čim čujete omiljenu stvar, neće odvesti predaleko. Imali kratke ili duge prste, prividno jače ili slabije ruke, sve je ‘svirivo’ i da se naučiti riječju koja se gura pod tepih – vježbom.
Uz glazbenu, ne skrivaš strasnu zanesenost književnošću, filozofijom i psihologijom…
Književni vid umjetnosti je nešto što mi pruža duboku satisfakciju koja, prožimajući se s glazbom, prerasta u polivalentan izričaj punjen semantičkim i simboličkim nabojem. Volim ga promatrati kroz prizmu ključnih riječi – dekadencije i egzistencijalizma koji brode odviše surovim postojećim društvom. Jim Morrison, predvodnik ‘The Doorsa’, služi kao nit vodilja izrekom:,,Kad se otvore vrata (semantika ‘Doorsa’) percepcije, sve se čini beskonačno kao što – jest.”

Autor teksta: Ante Lakoš

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.