IŠ DONOSI: Rade Periša – Plan B postao plan A

Rade Periša odavno je znao da će mu životni poziv imati nekakve veze s umjetnošću. Maštao je o tome da jednog dana postane filmski glumac. Ipak, životni  izbori nisu ga previše udaljili od dječačkog sna. Kako nije uspio upisati Akademiju dramskih umjetnosti, Rade je shvatio da ne mora biti na pozornici kako bi postao djelom umjetnosti, to može biti i iza nje. Njegov plan B u biti je postao plan A. Upisao je umjetničku školu za filmsku i televizijsku šminku u Pragu gdje su mu profesori sve odreda bili profesionalci čiji je rad nagrađen u filmu Miloša Formana ‘Amadeus’. Radio je s proslavljenim modnih kreatorima, glumio na daskama šibenskog teatra, u kojem je trenutno glavni vizažist.

FANTOMAS U najranije djetinjstvo vodi me sjećanje na staro kino Tesla kada sam s tatom i bratom išao u kino. Budući da sam, ono što se kaže, imao ćuka u glavi za mene je bilo karakteristično da usred kina počnem šetati. Tata i brat su to znali i uvijek su samo čekali trenutak kada će se mali Rade dignuti s katrige i napraviti svoj krug po dvorani. Zvali su ‘mali čovjek’, očito sam bio starmali. Dobro se sjećam serije filmova ‘Fantomas’, to je bio nekakav fantom koji je mijenjao maske i to je bila jedina serija filmova gdje se mali Rade nije šetao, već je bio prikovan za stolicu. Kada bi ‘Fantomas’ stavljao te maske na lice prije nego krene u akciju, a ne sjećam se što je uopće radio, mene je to naprosto fasciniralo. Tako je počela rasti moja ljubav prema filmu. I kada bih o sebi razmišljao kao glumcu, uvijek bi me nekako moje maštarije odvele na film…Još u osnovnoj, bivšoj školi ‘Simo Matavulj’ bio sam aktivan član dramske grupe pa samo radili zanimljive predstave. Dakle, sve me to nekako oblikovalo. Nakon srednje škole, bivše ‘Šuvarice’ namjeravao sam upisati Akademiju dramskih umjetnosti. Ne znam jesam li bio nedovoljno uporan, ali sam naprosto odlučio da nema smisla i rekao sam sebi da moram pronaći drugi način za izraziti se.

MASKA I ŠMINKA Kako Akademiju nisam uspio upisati, ostao sam Zagrebu gdje sam dobio honorarni posao na ondašnjoj Zagrebačkoj televiziji. No, svaki sam slobodni trenutak koristio tako što sam volontirao u Maski i šminki na TV-u. Tada je počela moja ‘krađa’ zanata, samozatajno sam šutio, promatrao i upijao. Prvi profesionalni poticaj dala mi je sada već umirovljena majstorica maska s HTV-a Jelica Kolarić. Prepoznala je moju žicu što me osnažilo da idem dalje. Prije odlaska u Prag, sjećam se da je Vrdoljak snimao film ‘Glembajevi’ koji je nedavno bio na televiziji i tu sam bio pomoćnik pomoćnikovog pomoćnika šminke, ali nema veze, važno je bilo biti tu. Masku je tada radila poznata Slovenka Berta Meglič što mi je bilo jedno dragocjeno iskustvo.  Tako da došavši u Prag nisam bio tabula rasa, imao sam nekakve temelje koji su mi pomogli da se što brže i kvalitetnije školujem.

90-e, MODA, RIM…Početkom 90-ih preselio sam se iz Praga u Rim s prijateljem fotografom i njegovom djevojkom koja je bila manekenka. Nas troje došli smo u Italiju kao troje siročića. Išli smo od agencije do agencije sa svojim bookovima…Tada je bila velika stvar da autsajderi dobiju posao u Rimu, to su bile godine ekspanzije visoke mode…I onda dođe neki tamo iz Hrvatske, iz zemlje gdje bjesni rat pa te samo kroz tu prizmu gledaju, i pokaže im da ima nešto i izvan te slike koju su o tebi izgradili… Znam i sada reći da je Rim, po mentalitetu, jedan veliki, veliki Split. Jedno od najzanimljivijih snimanja dogodilo mi se baš u tom periodu. U agenciji u kojoj smo radili došla je jedna poznata gospođa i svi kada su je vidjeli, ukočili su se. Radilo se o pionirki visoke mode u Italiji, baronessi Ireni Galicin koja je, ni manje ni više, bila iz ruske carske obitelji. Radili smo za španjolski Vogue njen hommage i tako smo se upoznali. Poslije sam doznao da je u ono doba ona radila haljine za Jackie Onassis, Gretu Garbo, Avu Gardner…Iako je imala preko 80 godina, bila je jako simpatična, oduševila se mojom prijateljicom, manekenkom iz Splita, ali i mojom malenkošću. Rekla je šteta što niste bili 60-ih godina kada je gotovo svaki drugi Vogue bio moj, a ja sam odgovorio ‘barunice nisam se tada ni rodio’.

 KOZMOPOLITI Nikad nisam požalio što sam se vratio u Šibenik. Uvijek se pitam zašto sve što valja u ovoj zemlji mora biti u tom jadnom Zagrebu koji puca po šavovima?! Valjda sam se tako i ja odlučio, uz splet drugih okolnosti, i vratio se 1994. godine u Šibenik. Koketirao sam, istina, i s mišlju odlaska u London, ali vuklo me razmišljanje da mogu u svom gradu raditi i surađivati s ljudima sličnih struka. Nije mi se nikad dogodilo da su Šibenčani bili posprdni ili zluradi kada je u pitanju moj posao, ali čuđenje je uvijek postojalo. Objašnjavao bih da je to ista stvar kao s kuharima, krojačima…Uostalom, ima i briljantnih žena u muškim poslovima. No, čini mi se da se sve manje radimo takve neke podjele…Govori se da smo sve više uronjeni u more informacija, a ja mislim da sve to može biti plus i minus, ovisi kako ćeš se postaviti. Činjenica je da sve to skupa nosi nešto dobro, a to je da mladi ljudi razvijaju svjetonazor koji je malo slobodniji, uvjetno rečeno, kozmopolitski.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.