Svjetionik ‘Jadrija’, sagrađen daleke 1871. godine, dom je obitelji Pašara, Slobodana i Ankice, bračnog para koji je dokazao teoriju o uskoj vezi između tih morskih gorostasa, čuvara moreplovaca i vječne romantike. Jadranske lanterne spasile su ljubav Pašarovih, a IŠ vam donosi odgovor na pitanje – kako.
‘Malo čudna priča, ali…’, započet će Slobodan, te će nastaviti:’Radio sam u Peugeotu, u Francuskoj. Na bračno putovanje otišao sam sedam dana nakon vjenčanja, ali sam. Otišao sam raditi, a žena je ostala Šibeniku. Bio sam tamo godinu i pol dana kad je žena čula da primaju radnike na svjetionike, pa je podnila molbu u moje ime. 1. svibnja 1969. godine primio sam telegram da se vratim kući, da idem raditi na svjetionik’, prisjeća se muž.
PRVI DANI IZOLACIJE
Prva postaja – rogozničko ‘Mulo’ smješteno na hridi s tek pet metara nadmorske visine. ‘I tako sam se vratio iz Francuske. Ugovor s Peugeotom raskinuo sam dva mjeseca prije ugovorenog roka, došao sam ovdje i zaposlio se na svjetioniku. Prvo sam trebao ići na Palagružu, našu najudaljeniju lanternu, ali se dogodila tragedija na Mulu, pa su me poslali tamo’, priča nam Slobodan, priznajući da mu nije bilo lako naviknuti se na život u izolaciji kakav podrazumjeva život na moru, uglavnom daleko od kopna i ljudi.
‘Meni je trebalo dugo da se naviknem, mojoj ženi nije. Da budem iskren, bio bih utekao već sedmi dan s lanterne iako sam bodulac, a žena Šibenika. Ona je bila ta koja me zadržala na lanterni, a s vremenom sam i ja zavolio taj poziv i ostao sam u tom poslu gotovo četrdesetak godina, sve do mirovine’, iskren je dok povlači dim cigarete koju ne baca iz ruke.
ŽENINA PRIČA
‘Društvo u kojem sam ostala nakon udaje bilo je patrijahalno. Bila sam udana i nisam mogla puno toga, a jedine s kim sam se smjela družite trebale su biti babe. To se očekivalo od mene. Nisam smjela izlaziti pa sam mu pisala da se vrati taman bili i na vrhu planine, ali da smo skupa. On i ja, ja i on’, započinje svoju stranu priče Ankica skrivena objektivu fotoaparata. Žena je igrom slučaja čula da je otvoreno mjesto svjetioničara i odmah je pristala na surove uvjete života, ako će to značiti da će ona i voljeni biti skupa. ‘To je zaista ljubav. Upoznali smo se kad je meni bilo 14 godina, njemu 16 i otada smo skupa. Kad smo otišli kod matičara da se upišemo, matičar mi je nije dao jer tada još nisam napunila 18 godina’, sjeća se Ankica kojoj se bliži zlatni pir ili 50 godina braka.
Život na svjetionicima diljem Jadrana nije joj samo spasio ljubav, tu su se rađali sinovi, a u jednom od svjetionika savili su obiteljsko gnijezdo i to je sad njihov dom. Taj je svjetionik na Jadriji s pogledom na Kanal sv. Ante i tvrđavu sv. Nikole kao simbole neuništivosti, no prolaznosti vremena jer Pašarovi obitavaju na kraju gradskog kupališta od 1975. godine.
SAVJET MLADIMA
Slobodan ne želi ni trenutka što se vratio kući, u naručje žene i što je radni vijek, veći dio svog života proveo na svjetionicima. Reći je da to nije bio lagan život, ali je zanimljiv. ‘Uvijek kažem da savjetujem svakom mladom bračnom paru da medeni mjesec provedu na svjetioniku. Tu ima puno romantike, a nema svađa, nema ljubomore. Usmjereni ste jedno na drugo i nema pomoći sa strane. Jednostavno, u svakom trenutku znate što možete učiniti jedno za drugo’, otkriva, dodajući sa smiješkom kako se nijedan svjetioničar nije rastavio dok je bio na svjetioniku. Možda je povratak na kopno donio negativne promjene na tom planu, ali vrijeme provedeno na svjetioniku naposljetku donese više dobrog nego lošeg.
ZALAZAK SUNCA
Rogozničko ‘Mulo’ neće pamtiti samo kao prvu lanternu na kojoj je upalio svoje prvo svjetlo, već i po tome što su tamo proveli najljepše četiri godine zajedničkog života, ali i najteže dane. Tamo su im se rodili sinovi, tamo su zbog nevremena živjeli praznih hladnjaka, ugašenog štednjaka…’U to je vrijeme bilo obvezno da je čovjek koji dolazi raditi oženjen, da nabavimo hrane za mjesec dana, no jednom prilikom dogodilo se da je nevrijeme potrajalo i nismo mogli na kopno u nabavku. Naposljetku, hranu su nam nekako uspjeli dopremiti ženini roditelji. Bilo je lijepih i ružnih stvari. Posebno ta nevremena i naručito na tom Mulu koji je zapravo hrid pa kad samo malo zapuše nijedan brod ne može pristati tako da je potrebno jako malo da nas izolira. Iako je na glasu kao najgori svjetionik, mi smo tamo bili četiri godine i za njega smo najviše vezani’, složni su Slobodan i Ankica.
Sigurno ste čuli da je slavni hollywoodski redatelj Alfred Hitchcock rekao da je najljepši zalazak sunca onaj gledan sa zadarske rive. E, pa Slobodan tvrdi drugačije. ‘To oni mogu objesiti mačku o’ rep. Nema ljepšeg zalaska sunca nego onog gledanog s Mula’.
PLAMEN LJUBAVI
Radni dan na svjetioniku razlikuje se od onog u mirovini, baš kao što ni rad na svjetioniku nije isti nekoć i sad. ‘Kad sam došao raditi, to su bili sasvim drugi životni uvjeti. Došao sam na lanternu gdje su bila još tri člana posade. No kako je do danas tehnologija uznapredovala, tako je sad sve automatski pa na nekim svjetionicima i nema ljudi, a nema ni nekih svjetionika. Posao se sastojao od održavanja svjetla, čišćenja, pituravanja, osam sati dežurstva jer onda nije bilo alarma, a svjetlo je radilo na petrolej pa je trebalo paziti da ne bi nestalo zraka koji je potiskivao petrolej jer bi se u tom slučaju automatski ugasio, a feral zapalio’, objašnjava nam umirovljeni lanternist koji ni za živu glavu ne bi mijenjao sve što je dosad prošao. Njegov životni put sazdan je od mora i ljubavi. Svjetlo na njegovim lanternama nikad se nije ugasilo, baš kao ni plamen ljubavi.
ZA KRAJ…
Slobodanova priča kao svjetioničara započela je ’69. godine na rogozničkom ‘Mulu’, nastavila na ‘Dvijema sestricama’ između Orebića i Korčule, te na ‘Murvici’ kod Vinišća, a kraju je došla na ‘Jadriji’. Dok je njega na životu, jadrijski svjetionik neće postati smještajni kapacitet za turiste. No, njima je ulaz uvijek dopušten jer sve što ih zanima dok prolaze zelenim dvorištem je s kojeg je mjesta najbolje fotografirati morsku idilu pred njima, a o životnom putu ovo dvoje ljudi ne znaju ni riječi. Vi sad znate.
