IŠ DONOSI: Živana Barišić – Dobra vila šibenskog rodilišta

Dok IŠ-evci strpljivo i mukotrpno rade na stvaranju novog broja donosimo vam priče koje su obilježile prošlo izdanje najmanjeg (i najsrčanijeg) magazina na svijetu. Ova o teti Živani nam je posebno draga.

-Good morning Croatia, Živana is here! – tako je reagirala najprepoznatljivija medicinska sestra šibenske bolnice kad smo pred nju postavili diktafon i pritisnuli tipku ‘record’. Živana Barišić već 37 godina radi kao medicinska sestra na rodilištu i premda gotovo svaki drugi dan pozira pred objektivom nestrpljivih očeva i razdraganih baka i djedova kada beba napušta mjesto svog rođenja, Živanu smo jedva nagovorili da bude gošća IŠ-a. Morali smo čak potegnuti neke daljnje prezimenjačke veze ne bi li je privoljeli. I kada smo u tome uspjeli odveli smo je u dječji vrtić ‘Osmijeh’ na Šubićevcu gdje je, okružena veselim mališanima, teta Živana plivala kao riba u vodi. A kako i neće, kada je vjerojatno svakog od njih držala u svojim rukama ili im mijenjala pelene dok su još upoznavali svijet oko sebe.

Teta Živana recite nam koje je vaše točno radno mjesto u rodilištu?

Medicinska sestra općeg smjera, nisam primalja i ne porađam dicu. Cili život radim na rodilištu, 37 godina sam tamo, od prvog dana do danas. Nadam se i do mirovine.

Svima je prvi radni dan na poslu specifičan, po čemu je vama vaš bio?

Možda bi bilo bolje da ga zaboravim (smijeh). Imam neke loše konotacije, pa ću radije o pozitivnim stvarima. Tada san imala kod kuće dite od šest miseci tako da san se brzo snašla. Bilo mnogo više dice, po 30-ero, dnevno bi se rodilo pet-šest dice. Radila san u dječjoj sobi, to vam znači kupanje dice, pomoć pri podoju…Velika radost mi je to bila jer volim djecu i ne bi nikada mogla raditi posao koji ne volim.

Kakvo je u to doba bilo rodilište?

Kao u cara Franje! (smijeh) A kakvo bi bilo? U jako lošem stanju, u odnosu na danas kada nam je sve na botun. Sada nam je predobro, ali možda jedino fali kontakt koji smo prije imali. Nismo imali sjajne zidove, krevete na botune, ali smo svi međusobno više kontaktirali, bilo je prisnije. Sada rodilje gledaju TV-serije i ne želiš im smetati, neka su druga vremena…Bez obzira na ambijent, zgradu koja je bila nikakva, tada je sve bilo puno toplije, svi smo bili kao jedno.

Kada ste otkrili svoj poziv?

 U medicinsku školu sam išla samo zato jer nisam znala matematiku. (smijeh)

Zato ste znali kemiju i biologiju?

Da. Eto, bila sam odličan đak, bila sam prva na listi od 60 koji su se upisivali. Željela sam studirati jer sam stvarno bila odlična učenica, međutim, u četvrtom razredu sam zatrudnjela. U sedmom misecu sam maturirala, a u osmom misecu sam rodila svog prekrasnog sina, najlipšeg, najdražeg i najpametnijeg. Mogu to, ako oćete, ponoviti još jednom. (smijeh) On bi sigurno na to rekao ‘nemoj majko, molin te’. (smijeh)

A nakon srednje škole…?

Upisala sam dvije godine predškolskog odgoja i, iako sam se udala htjela sam to završiti…Sram me reći da mi fale samo ispit i diplomski…Jednostavno, uvik san željela radit nešto vezano za dicu, nije floskula kada kažen da ih volim. Valjda sam s njima na istom nivou. Osjećam se vječno mladom i uvik sam dobre volje, nasmijana…Da se ponovo rodim, opet bi radila svoj posao.Djeca su nevina, draga, neiskvarena, skromni su u svojim prohtjevima, treba samo prepoznati što traže, u svakom slučaju, predivni su. Žao mi je samo što u svom životu nisam imala više djece.

Kako je nakon završene srednje škole išao vaš put prema rodilištu?

Slučajno. Na rodilištu je falilo babica, nije postojala primaljska škola i oni nisu imali prilike uzeti primalje, nego sestre općeg smjera. To jutro su na rodilište kao ispomoć u dječju sobu primili nas tri. Bili su neljubazni prema nama, ali nismo bile mi krive šta nismo primalje. Ali s godinama se toliko izverziraš, evo, mogu se pofaliti da sam čak porodila ženu u svom životu…

Je li vas tih privih dana bilo strah?

Imala sam kući bebu od šest mjeseci, bila sam star-mala, pa sam imala dovoljnu praksu. Nisam mislila gdje je disko, di izaći, doduše, sve sam je to na kraju nadoknadila (smijeh).

Kako ste se vi i ostale sestre navikle na novo rodilište?

Prva dva dana gledaš u te kamere žene u sobama, kao big brother. Sva srića šta ima slike, a nema tona jer tko zna, mislin da bi svako malo trčale u sobu s pitanjem ‘jesi ti to meni nešto rekla?’…(smijeh) Nakon nekog vrimena i zaboraviš da je kamera tu, navikneš se. Sada je skroz druga atmosfera, ma hollywood. Rađaonica nam je nova, očevi mogu prisustvovati porodu. Nama je puno lakše sad kada suprug dođe pa on s rodiljom priča, gladi je…I, eto, nekima se svidiš jer si otvoren, simpatičan, a nekome ne i tako krenu one famozne priče iz rodilišta.

Dobro ste to rekli ‘famozne’ priče. A zašto je to tako i uvijek su posrijedi neki ekstremi, ili je sve super ili ništa ne valja?

 Šta je znam, da, uvijek neki ekstremi. Ima žena koje dođu na vrata i vidiš na njoj da je ona sva isprepadana. Pitam je ‘jeste li čuli nešto loše o nama’, ona kaže ‘jesam sestro’, a ja joj odgovorim ‘bez obzira što ste vi čuli, ako vam je to prenijela prijateljica, onda vam ona nije prava prijateljica, ako je susjeda, nije prava susjeda’. Sigurno je da svaka od žena koja dođe od nas 20 može naći nekog tko je njoj fancy-šmensi i može pričati o tome kako je ova ljubazna, kako joj je ona skratila muke, ali ne, izabere se, šta ja znam, priča kako je kućna pomoćnica prala pod pa je rekla ‘hoćete li se maknuti s puta’. Uvijek izvlače negativne priče, a koliko god čovjek želio biti savršen i reći ‘evo sad ću prema svakoj ženi biti idealan’, no to je nemoguća misija jer ima žena koje vole da s njima pričaš, a ima onih koji ne vole. Pa tko svima može udovoljiti?! Najvažnije da u svom poslu nemaš mrlju, da si reagirao kada je trebalo, da si primijetio nešto na djetetu kada je trebalo…

Jeste li brojili koliko vam je naših malih sugrađana prošlo kroz ruke?

Od ’77 godine radim i nisam bila na dužem godišnjem. Bila sam jedino tri mjeseca u Americi i to je sav moj izostanak. Nisam bila niti na dužem bolovanju.. Sigurno je 35 iljada dice prošlo kroz moje ruke, ili sam ga kupala, ili sam mu krv vadila ili sam ga namištala materi na cicu.

Koliko vas pamte roditelji?

Ma oni pamte sve detalje, al meni je to preteško koliko ih dođe i ode. Ne mogu upamtiti niti imena dice. Kada oblačim dijete za vani, uvik pitam kako će se zvati. Onda kada je bila aktualna serija ‘Larin izbor’, bilo je Jakova, Lari…Sad će stoposto biti Sulejmana i Hurem.

Čula sam da ste jednom, izvan radnog vremena, spasili čovjeku život?

 U zadnje vrime lipe se za mene takvi slučajevi. Jednom je gospodinu u Dalmareu pozlilo, bio je skroz crn, dala sam mu umjetno disanje i reanimirala ga. Došla je hitna i odvela ga, a kada su me nazvali i rekli da je živ, to je za mene bilo…prestrašno. Nakon toga, bila sam u šoku više od tri mjeseca. Govorili su mi ‘lako je tebi bilo njega reanimirati kada si medicinska sestra’. Moš’ mislit šta mi je lako. Lako je na odjelu, kada imam svu aparaturu, kada doktor kaže dodaj ovo, dodaj ono. Tu sam bila sama, sve je ovisilo o mojoj brzini i reakciji. Osjećala sam se kao da sam spasila cili svit. Nakon toga, isprid moje kuće utapala se mala Čehinja, i njoj san pomogla, eno je, živa i zdrava. Pa, jednom u autobusu kad san išla po vizu za Ameriku čovik je ima epileptični napad. Usrid noći, nigdi nikog. Iman osjećaj da će me opet nešto strefiti pa sada čitam o zmijama, jer mi je to trenutno opsesija budući da je čovjek prije neki dan ubio poskoka kraj bunkera, a ja tamo s psom šećen svaki dan.

Činjenica je da radite jedan odgovoran, a time i stresan posao. Kako se opuštate?

Zumba, fitness i šetnja s psom. Svaki dan šetam do bunkera i nazad. To mi je ispušni ventil… i fitness, bez toga ne bih mogla…i odlazak kod moje frizerke! Svaki drugi dan sam na obiteljskim fotografijama, kako god žena izađe vani pa ne mogu sebi dozvoliti da budem neuredna, moram imat dobru frizuru (smijeh)

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.