Kawasaki 3P postoje skoro dvadeset godina, ali sve do objavljivanja prvog, istoimenog, albuma na široj glazbenoj sceni kao da nisu niti postojali. Istina, imali su kultni status u Zagrebu, osvojili nekoliko nagrada kao najbolji demo band ali prava i ozbiljna priča počinje se vrtiti 2003. godine. Te 2003. Izdaju debi album, ‘Kawasaki 3p’, na kojemu se našla i pjesma Antonija s kojom su nastupili i na Dori i napravili totalni kaos. Nakon toga vrlo vjerojatno nije postojao čovjek kojemu prva asocijacija na spomen Kawasakija nije bila poznata japanska marka motora već ‘oni luđaci sa Dore’. Iako je od toga prošlo punih deset godina ‘tripovci’ su još uvijek u naponu snage a ne bi se mogli zakleti da nisu još i ‘luđi. ‘
Davore, koliko dugo si u Kawasakiju? Poznato je da se u onoj prvoj fazi izmijenilo dosta članova.
Da, točno je da su bile promjene nekih članova benda ali negdje oko 2001. godine kada sam i ja došao počela se formirati ova postava koja i danas svira. Znači tu sam nekih 12 godina. U početku sam, silom prilika, svirao bas gitaru ali već na prvom albumu sam snimio i neke gitarske dionice. Nakon što smo snimili taj prvi album, opet su uslijedile promjene u bandu, pozvao sam svog starog prijatelja Maria Borščaka da svira bas, a ja sam se vratio na moju prirodnu poziciju, na gitaru. Kawasaki 3p su i prije mog dolaska bili odličan band ali otprilike u to vrijeme, u tih par godina, počelo se ozbiljnije raditi i to se odmah vidjelo. Objavili smo prvi album, digla se ta cijela pompa oko Dore, izašli smo malo iz anonimnosti, postali popularni, skoro pa zvijezde hahaha, šalim se naravno, ali eto,dobili smo i Porina za najbolji alternativni album te godine i Crnog mačka za ‘nadu godine’ tako da se stvarno može reći da smo napravili dobar posao.
Ipak trebalo je čekati drugi album ‘Idu Bugari’ da naplatite sav rad i trud zadnjih godina?
Baš tako. Poklopilo nam se dosta stvari, a najvažnija je ta da smo napravili odličan album s odličnim pjesmama. Pazi, prodaja je bila stvarno odlična i kad su u našoj izdavačkoj kući radili drugo izdanje počastili su nas i sa LP izdanjem tako da sam eto postao i ponosni vlasnik longplejke na kojoj ja sviram i to mi je baš jako drago. Koliko je album dobar govori i podatak da zadnjih tri godine nismo niti jedan vikend bili slobodni, a svirali smo stvarno svugdje na prostoru ex juge. Čak smo nešto koncerata odsvirali i u inozemstvu tako da smo stvarno svi zadovoljni.
NOVI MATERIJAL NA TERRANEU
Tko je zadužen za pravljenje pjesama u 3Pu?
Pa glavninu stvari i ono najvažnije odradimo svi skupa na probama jer, bez toga niti jedan band ne može funkcionirati kako treba. Krenemo od neke ideje i svi manje više sudjelujemo u stvaranju pjesama. Tomfa je najviše zadužen za tekstove, a mi ostali za glazbu. Uglavnom klasična priča kao i kod većine bendova.
Nedavno ste pustili vani pjesmu ‘Jebotext’. Je li to najava za novi album?
Pa je, može se i tako reći ali još nije sigurno hoće li se ona uopće naći na albumu.
Zašto?
Ma ne bi vjerovao, ali mi smo ti uvijek muku mučili s pjesmama i uvijek nam je falilo stvari za napuniti album, a evo po prvi put imamo viška stvari tako da se još nismo usuglasili što ćemo objaviti. Inače, album je 90 posto gotov, fale nam još neke sitnice, snimiti još malo vokala, malo postprodukcije i početkom jeseni bi trebali izaći s najavnim singlom. Do kraja godine, album sigurni izlazi.
Gdje ste snimali album, tko vam je radio produkciju?
Album smo snimali u studiju u Novom Mestu u Sloveniji i taj studio je stvarno nešto nevjerojatno. Ja sam stvarno svugdje snimao i vidio svega i svačega ali ovo…kao space shuttle. Ma stvarno čudo. Kad se sjetim snimanja prvog albuma, koji smo snimili, praktički, kući, a i drugog, s tim da smo ovaj čak i snimali u pristojnim uvjetima, ovo je neka druga dimenzija. Ma čudo, baš čudo od studija. Moram pohvaliti našu izdavačku kuću, Dancing Bear,što su nam omogućili snimanje u ovom studiju, ali neću ispasti neskroman ako kažem da smo ovo i zaslužili. Producent nam je majstor zanata Edi Cukerić i čovjek stvarno zna što radi. Uostalom, ima iza sebe nekoliko vrhunski produciranih albuma tako da smo zadovoljni kako je sve skupa ispalo. Ostao je još samo jedan ‘mali’ problemčić, a to je, naravno, vidjeti kako će publika reagirati na nove stvari. Morat ćemo se još malo strpjeti.
Ovo je prvi put da svirate na Terraneu, imaš li nekakve informacije o kakvom se festivalu radi i jesi li možda već bio na Terraneu?
Prošle godine sam bio na Terraneu turistički i bilo mi je super. Došao sam posebno zbog Jon Spancera, ali me je na onom srednjem stageu ( Aqua stage) dosta stvari oduševilo i baš mi je drago da ćemo i mi tu nastupati. Inače, Demirel trubač i ja smo ti godinama ljetovali na otoku Prviću u Šepurinama ( dok nije prekinuo s curom s otoka) i tu ti je nastala, u jednom kaiću hahaha, pjesma Ni Da Ni Ne sa zadnjeg albuma tako da ti ja dosta dobro poznajem taj kraj. Što se tiče samog festivala mislim da je stvarno odličan. Bez zafrkancije. More, kupanje, dobra glazba, puno ljudi i pozitivne energije, a što je najvažnije drago mi je da se dosta pažnje daje mlađim izvođačima koji se ustvari na festivalima lakše eksponiraju i lakše pronalaze svoju publiku.
Kad smo već spomenuli mlade izvođače, kako vidiš našu glazbenu scenu? Ima li neki bend koji ti je zapao u uho?
Pa ima bendova, mislim, čak i dosta dobrih bendova, Vlasta Popić recimo, pa Pokret Otpora iz Pule, Pasi iz Rijeke, ima, ima bendova pa recimo Mayales i Pipsi su napravili odlične albume , ali da sad možemo reći kako imamo nekakvu scenu, to baš i nemamo. Sve je nekako, ne znam, bez nekog identiteta, ništa opipljivo. Meni se nekako čini da je u devedesetima to bilo puno izraženije, osjećalo se nekakvo zajedništvo među ljudima, bendovima, možda se i varam , ne znam. Teško je biti objektivan, možda netko drugi vidi ovu istu stvar drugačije. .
