Početci
‘Pa sva ta fascinacija glazbom počela je još u osnovnoj školi. Šibenik je onda imao predznak rokerske sredine i grada gdje su se generacije odgajale u legendarnoj Gimnaziji i, htio ti ili ne, to te definiralo kao čovjeka. Barem u tom glazbenom smislu. Gimnazija je bila neizbježna. Fenomenalna. Prvo bi se trebalo ići negdje napiti i onda na ples, nevjerovatno kad danas pogledaš – smije se Mate. Zamisli da danas kažeš ovima od 16, 17 godina da idu u disko u kojemu nemaš ništa piti osim vode iz špine u zahodu. To je bilo ludilo. Ali tko može platiti onih šest sedam pjesama u bloku, cijeli svijet je bio naš. Prvo je išao jedan blok za metalce, a onda naš alternativni. Ali, direktni ‘krivci’ za moj glazbeni ukus su moj školski kolega Željko Aras i njegov susjed stari panker, Sikira. Bilo je tu još nekoliko ljudi koji su pratili tu nekakvu čudnu i jako teško nabavljivu glazbu ali za njih dva mogu reći da su me ‘navukli’ na američku nezavisnu scenu koja je stvarno bila nezavisna, za razliku od britanske koja je uvijek bila distributerski dobro povezana’.
Obitelj
Mate je sretno oženjen, ima dva mala dragulja koja su mu promijenila život i kako kaže, da nije njih tko zna o čemu bi, i da li bi uopće, danas razgovarali.
‘ Valjda smo svi manje više prošli kroz fazu ludovanja, istraživanja, putovanja i življenja dan za dan. Meni je to bilo skroz ok i dosta dugo sam tako funkcionirao. Nije to bio raskalašen način života, više neozbiljan ili ako hoćeš neodgovoran, ali ne prema poslu i obavezama već prema sebi. Meni je, recimo , najnormalnije bilo organizirati koncert i zadovoljit se ako nisam u minusu. Nije to čak bio ni problem dok smo ja i moja bolja polovica samo hodali. Nismo razmišljali o budućnosti kao nečem konkretnom, šta bude, bude. I bilo nam je dobro, Maja je imala siguran posao, i još ga ima, ja sam radio to što radim i sve je funkcioniralo dok ona nije ostala trudna. Naravno, kako su žene kad je obitelj riječ puno razboritije, realnije i za razliku od nas muškaraca čvrsto stoje na zemlji, tako sam i ja počeo dobivati signale kako bi bilo dobro da nađem neki sigurniji posao jer budimo realni ovo što ja radim je teška lutrija, totalno nesigurno, ali nekako funkcionira. Kad nam se rodila Anja i meni su se neke stvari posložile u glavi i počeo sam svoj posao iz ljubavi doživljavati kao pravi posao od kojega bi trebali i živjeti, a nakon što nam se rodio Toma više nisam imao nikakvih opravdanja za svoje ‘mušice’ i projekte tipa ‘šta bude bude’. Jednostavno djeca te učine odgovornijim. Iako, moram ti reći kako je i u tom periodu bilo stvari kada bi mi Maja rekla da to ne radim, da to nema smisla, čisto gubljenje vremena, a i novaca najvjerovatnije ali ne možeš tu ništa, to je jače od mene i opet ja napravim po svome i normalno da ispadne po njenom. A reći ću ti da je jedna od stvari za koju mi je žena rekla da ne radim i Terraneo, ali dobro, valjda će i to donijeti nešto. Možda ne direktno, možda ne odmah sutra ali svakako će nešto donijeti. Treba biti uporan’.
Kset
Cijela priča je već sto puta ispričana ali početci stvaranja Žednog uha su prava priča o entuzijazmu, ljubavi i upornosti zaustavljene pred zidom birokracije.
‘Ivica Baričević-Bara, moj pokojni prijatelj, je ustvari začetnik priče oko Žednog uha. Bara je radio fanzin koji se zvao Žedno uho i tu smo posudili ime, a pošto smo često išli na koncerte u Ljubljanu i Ilirsku Bistricu, u kojoj je bilo odličnih koncerata, nekako smo došli na ideju da sami organiziramo koncerte u Zagrebu jer nam se činilo da će nam to biti jeftinije od ovih čestih putovanja. Bara je organizirao prvi koncert praktički sam, mislim 1997., i to japance Zeni Geva. To je bilo teško ludilo, ja sam slušao neke snimke i mislio kako su to nekakvi metalci kad ono, čisti noise-rock. Nakon toga smo radili još neke koncerte ali službeno prvo Žedno uho je išlo 1999. godine i bilo nam je najnormalnije sve skupa raditi u Ksetu pošto sam tamo i studirao ali i spavao hahaha. Tamo nam je bila baza, tamo smo radili plakate, dogovarali koncerte, organizirali koncerte sve do 2003. godine, kada sam shvatio da su ljudi počeli dolaziti ne zbog bandova koji sviraju nego zato jer je to postalo ‘fensi’ i onda bi se od 250 ljudi 100 nasadilo oko šanka i pričalo, a ostatak koji su došli pogledati koncert bio je primoran slušati ove šta uopće nisu došli zbog koncerta. Tu sam odlučio da na takav način ne mogu raditi jer nitko nije zadovoljan, ni izvođači, ni ljudi koji su platili ulaznicu, a niti ja. Kasnije sam festival prebacio u SKUC i poslije na druga mjesta u gradu ali od Kset-a nisam odustao pa i danas tamo radim neke koncerte. Danas je situacija sa Žednim uhom takva da ako nam grad ne dodijeli novce koji su nam potrebni ja ću festival jednostavno morati ugasiti’.
Terraneo
‘Terraneo je ustvari nastao iz ideje da Žedno uho prebacim u Šibenik – kaže Mate. Bilo je već naznaka da će mi se uskratiti sredstva koja sam dobivao od Grada Zagreba i u nemogućnosti da realiziram cijeli projekt u Zagrebu palo mi je na pamet da sve prebacim u Šibenik. Zamislio sam to kao klasični festival od dva maksimalno tri dana i da to bude recimo festival za nekih tisuću tisuću i po ljudi. Stvarno sam odlučio sve prebaciti u Šibenik jer mi je bilo pun kufer ignorancije i zavrzlama kojima sam bio izlože nakon toliko godina rada i mrcvarenja. Šibenik mi se učinio kao jedini logičan izbor i razgovarajući sa Lukom Pavićem došli smo do toga da tu priču proširimo i napravimo veliki festival ali koliko bi to veliko trebalo biti stvarno nismo imali pojma. Možda smo malo i pretjerali sa količinom izvođača i brojem dana ali lako je sada biti pametan. Prvi band koji je potvrdio dolazak su bili The National i u principu na njima se sve baziralo. Mislim da smo napravili i organizirali sve korektno i da nije bilo većih propusta ali budimo realni to je bio projekt koji se nije financijski isplatio i sad je tu gdje je. Promjenila se vlasnička struktura, došli su neki novi ljudi i trenutno festival ide u pravcu u kojem ide. Ja im želim svu sreću u ovome što rade i naravno, da festival ostane u Šibeniku’.
Iako sebi ne želi pridavati zasluge za jednu novu sliku Šibenika kao grada otvorenog za nove i zanimljive projekte činjeca jeste da se Šibenik u jednom kulturnom i kulturološkom razvoju može podjeliti na fazu prije i poslije Terranea. Barem kad pričamo o mlađoj i urbanoj populaciji.
The National
‘Moj najveći uspjeh u ovom poslu je taj što sam od svojih idola koje sam do tada samo slušao na pločama ili cdovima uspio napraviti svoje prijatelje. To mi stvarno nešto znači i na to sam jako ponosan’.
‘The National su definitivno najbolje medijski popraćeni projekt Žednog uha ali nikad se tu ne bi ništa dogodilo da se ja ne držim one dobro se dobrim vraća. Ja sam njima napravio nešto što je meni bilo najnormalnije, dovesti ih da sviraju, i taj moj skromni ulog su mi vratili stostruko. Nevjerovatno normalni i skromni ljudi. Prvu europsku turneju su pokušali napraviti sami 2003. godine i od svog izdavača su dobili kontakte promotora na području Europe. Interes za njih je bio jako malen, mislim čak i nikakav, a ja sam im odmah ponudio hranu, smještaj i nekih 500 eura. Od te turneje na kraju nije bilo ništa jer nisu uspijeli povezati nekoliko nastupa ali već slijedeće godine imali su agenta koji im je dogovarao nastupe i došli su naravno odmah u Kset i doživjeli potpuni šok. I to je jedna sretna slučajnost, a dogodilo se to da je ekipa sa Radio Studenta upoznala nekog lika na moru i kako su kroz priču povezali da im je glazbeni ukus dosta sličan ovaj im je rekao da ima jedan dobar band u Brooklynu i da će im poslati snimke. I naravno , ovaj im je poslao novi album ‘Sad songs for Dirty Lovers’ i kad su ovi čuli da od 30 ljudi u publici 29 zna tekstove pjesama totalno su se raspametili. Matt, pjevač, koji je inače dosta povučen i introvertiran totalno je riknuo. Još u Ksetu, mala bina, nema backstagea, on se cijeli izgubio. Drugi koncert je bio 2007. godine i to izričito na njihovo inzistiranje da sviraju u Zagrebu iako im nije bilo jasno kako se ništa ploča ne prodaje u Hrvatskoj. Oni su u tih dvije tri godine postali prilično popularni , mogli su si tada priuštiti i tour menagera i cijelu ekipu ljudi oko sebe i bili su u strašnom usponu. Kada su radili turneju htjeli su pošto poto doći u Zagreb ali nigdje podataka o prodaji. E sad, cijeli band je znao da tu nešto ne štima ali njihovom agentu nije bilo jasno zašto ići negdje svirati gdje ti ploče uopće ne prodaju. Na kraju je čovjek umalo dobio otkaz i morao je otkazati dva dogovorena koncerta u Njemačkoj da bi ovi u SKUC-u napravili totalni kaos. Poslije se sve manje više zna’.
