Ime Miroslava Kotarca zauvijek će biti upisano u knjigu povijesti košarkaške našeg grada. To je čovjek pod čijim je vodstvom ženska košarkaška ekipa ušla u prvu ligu, a koji je 1983. godine, pak, osvojio prvenstvo Jugoslavije. Dobitnik je najviše državne nagrade koja se dodjeljuje u sportu ‘Franjo Bučar’, dugogodišnji je profesor tjelesne kulture. Jednostavnim rječnikom rečeno, Miro Kotarac je čovjek koji je godinama sebe nesebično davao sportu i koji je odgojio na stotine šibenskih dječaka i djevojčica usađujući im životne vrijednosti kao što su disciplina, etika i dosljednost.
ŠKOLA I SPORT ‘Djeca koja se bave sportom ne mogu biti loši ljudi. To uvijek tvrdim’, započinje priču košarkaški trener. ‘Sport je navika i obveza. Nikad se nisam slagao s tvrdnjama kako sportaš nema vremena za školu, pogotovo ako se sportom misli profesionalno baviti. Sjećam se da sam se zbog toga na jednom seminaru raspravljao s Mirkom Novoselom. On je tvrdio kako djeca, ako se profesionalno žele baviti košarkom, ne mogu normalno školovati, a ja sam se pobunio. Na taj način, rekao sam, stvaramo invalide, a ne ljude. Jer što ako se sportaš ozlijedi? Zar će on raditi cijeli život morati raditi kao domar? Uostalom, naš Dražen je bio idealan primjer. Njemu je moj kolega držao repeticije iz matematike i fizike svakog dana, ali da iz tih predmeta ne bi imao dobar, a ne dovoljan. Niti jedan školski sat nije propustio, osim ako nije bila u pitanju utakmica. A već s 15 godina bio je proglašen najboljim igračem na svijetu. Dakle, pored sporta postoji vrijeme za školu’, govori Kotarac. Iako u mirovini, i danas je aktivni trener. U Školi košarke ‘Dražen Petrović’ prvim koracima ispod koša uči 50-ak šibenskih mališana.
TRENERSKA PRAVILA I potpisnici ovih redaka Miro Kotarac nekoliko je puta, uglavnom na zamjenama, držao sat tjelesne kulture. Disciplina, naše prešutno poštovanje i rad dominirali su tih 45 minuta njegova sata. Godinama kasnije njegovi treninzi su identični. Djeca su posložena u liniji i prije nego li je Miro zakoračio u dvoranu. ‘ Jesam li strog? Meni je strog čuvar u zatvoru, a na terenu se mora znati tko što radi, ako nema toga, nema ni napretka. Kod djece sam davno uvidio da prolazi jedino disciplina i pravednost. Moraš biti pravedan i jednak za sve. Jednom sam napravio grešku. Znaš da uglavnom djeca koja imaju sve predmete odličan, tjelesni im je problem. Bila je jedna curica, ona je sada liječnica, nije izostala niti jedan sat, uvijek je radila, ali ništa nije mogla. Fizički je bila dekordinirana i slabašna. Na kraju godine, pri zaključivanju ocjena, kažem joj da uz najbolju volju mogu dati jedino vrlodobar, a onda djeca počnu moliti da joj zbog ostalih ocjena zaključim pet. Sjedi dijete iza mene i kaže: ‘Druže nastavniče, niste pravedni. Imam pet iz tjelesnog jer radim sve odlično, ali imam jedan iz matematike. Ona ima pet iz matematike, ali ne zna tjelesni, a vi joj dajete pet’. Znaš li da sam se zamislio, toliko mi se to urezalo da dan-danas unatoč pustim godinama i brojnim anegdota taj slučaj pamtim’, priča nam. Kotarac je jedan od rijetkih trenera (i nastavnika) čija je pojava dovoljna da graja djece automatski prestane. ‘Uvijek im govorim, meni treba samo 30 sekundi tišine. Kad ja govorim svi me slušate, nema lupanja loptom, a nakon toga kad vam dam zadatak, možete vikat koliko hoćete, samo nemojte vrištati. Na vrištanje sam alergičan, jer tko vrišti? Vrišti jedino netko tko ko je ozlijeđen’, smije se. ‘Igračima u klubu kažem, ovo je dozvoljeno, ovo možete, ovo ne smijete, a na ovo sam alergičan. Kao kadet i junior ne smiješ napraviti tehničku grešku. Moj obraz u pitanju je ako on psuje ili vrijeđa. Alergičan sam i kad izvadim igrača pa je ljut, baca majicu, svi su znali da to ne smiju raditi. Zatim, pitanje pušenja, znali su da ne smiju pušiti. Mene je tako učilo. Zdravlje na prvom, škola na drugom, košarka na trećem mjestu. Stalno im govorim: Onog trenutka kad trening zamijenite i odete na spoj, jedan put može proći, ali ako to bude jednom ili dva put tjedno ostavi se košarke’, prenosi.
DRAŽEN Bez sumnje, neizbrisiv trag u Kotarčevoj karijeri ostavio je Dražen Petrović. Upravo je Kotarac bio prvi trener koji je zapazio njegov briljantni talent. Dražen je imao samo devet godina kada je počeo dolaziti na trening ženske ekipe koju je Kotarac vodio. ‘Prve košarkaške korake napravio je u ovoj dvorani, a OŠ Tin Ujević napustio je u 3. ili 4. razredu kada se sagradila OŠ Juraj Šižgorić. Otac ga je svaku večer dovodio u dvoranu, bio je na svakom treningu. Po potrebi bio je ‘dvojka’ ili ‘trojka’. Praktički s nama je bio stalno jer je u to vrijeme ženska ekipa bila jedini prvoligaš. Gledati ga kako dribla loptu među nogama sa samo devet godina bilo je čudo. A one nožice, nema ih što vidjeti…Kuštrava kosa, otvorena usta…Često me pitaju kad odem u Zagreb ili idem negdje vani, ima li još Dražena? Nema. On je bio sklop različitih stvari. Ako je ovo formula (op.a. pokazuje na stol) metar i pol dugačka, Draženov talent je bio 30 cm, a sve ovo drugo bili su ostali faktori. Korektivni, kongitivni, otac, majka, brat, susjed, ulica, nastavnik, bezobrazluk, dobrota, karakter i nekarakter, sve se skupilo. Poznavajući mu oca i majku, rekao sam da bi Jole i Biserka imali pet reprezentativaca da su imali petoro djece…Aco je u nekim stvarima bio čak i jači od Dražena, ali ti kod Dražena nisi znao što će napraviti, lopta mu nije smetala. Mojoj djeci kažem: Kad ulaziš u reket s loptom ako nemaš dva rješenja nemoj ni ulaziti, a ako imaš samo jedno rješenje onda si gotov. A Dražen je imao četiri rješenja. I on peto. To je razlika. Kao u šahu, majstori šaha kada otvore prvu figuru, vide do 35-og poteza unaprijed, a ja vidim do trećeg’.
VIRTUALNA DJECA U radnoj knjižici Kotarac ima samo dva pečata. Prvi je ‘zaradio’ u osnovnoj školi u Lozovcu, a drugi u OŠ Tina Ujevića gdje je proveo 39 godina radnog staža. ‘Kada sam došao raditi u Lozovac ta je škola imala 400 učenika. Usporedbe radi, OŠ Tin Ujević danas broji 310 đaka. Iza škole je bilo igralište, ma nije to bilo igralište već kamenjar. Djeca, koja su dolazila školu iz okolnih lozovačkih sela, znala bi doći i nakon nastave pomoći mi da uredimo igralište. Ko je tada dao bager, sve se radilo krampovima i macama. U Lozovcu sam proveo dvije godine, a onda došao ovdje i ostao sve do mirovine 2007. godine.’, kaže nam. Kotarčev mlađi sin, Dražen (ime je, priča nam Miro, slučajno dobio ), krenuo je očevim stopama i također radi kao nastavnik tjelesnog. ‘Sin mi zna reći: Ćaća, budi sritan šta si oša u penziju. Ogromna je razlika djece danas i nekad. Počeli su me uvjeravati da je razlog tome rat, ali to nema veze s rato jer su ova djeca rođena poslije rata. Je li to doba informatike i kompjuteraštva, ali djeca dana puno više vide, u virtualnom su svijetu stalno…Roditelji moraju znati da se dijete s njima provede 19 sati, a pet sati je u školi, neka onda bude i takav odnos odgovornosti. Mi bi smo trebali biti suodgovorni za jednu petinu njegovog ponašanja. I uvijek kažem, škola je obrazovna i odgojna ustanova i to 50-50’, poručuje.
TRI LJUBAVI ŽIVOTA: On sam za sebe će kazati kako u životu ima tri ljubavi. Obitelj, košarku i lov. Ovo potonje u posljednje je vrijeme zamijenio ribolovom za koji se, kaže, zaprepastio koliko može biti uzbudljiv. Ljubav prema košarci, pak, dogodila se u srednjoj školi u Splitu. ‘Trenirao sam razne sportove prije košarke. Rukomet, odbojku, vaterpolo, nogomet, a u svim sportovima s rukom bio sam na ‘ti’. U Split sam išao u srednju šumarsku školu za uzgoj i zaštitu krša. Kao i danas, i tada su postojala školska prvenstva, a moju ekipu skupio je Branko Radović. I tako je počelo. Poslije sam bio primljen na Šumarski fakultet u Zagreb, ali nagovorili su me da ostanem ovdje pa sam upisao Višu pedagošku školu, to je bio prvi stupanj DIF-a, a sa Šumarstva nikad nisam predigao svoje originalne dokumente. Sjećam se kada smo diplomirali, onda nam je šef katedre održao jednosatno životno predavanje. Rekao je: Ući ćete svatko u svoje dvorane. Svako jutro kada u njih uđete, sagnite se, povucite prstom po parketu i ako vam ostane trag prašine na prstu, komandujte mirno i na mjestu voljno i pošaljite djecu u šetnju oko škole jer će to biti zdravije nego da borave u prostoru koji je pun prašine’.
