Mentalna matineja: Only god forgives, režija Nicholas Winding Refn

Još od prvog Pushera stil Nicholasa Windinga Refna bio mi je izuzeto zanimljiv, ta kombinacija sulude akcije, izmjena brzih i sporih kadrova, te uvijek ono nešto iza, što se samo nazire, nešto metafizički, filozofski, uvijek su me privlačili Refnovim filmovima. Iako, drugi Pusher je bio razočarenje, treći s onim našim Burićem tek nešto bolji. Pa je snimio neki poluhollywoodski shit kojem se trenutno ne mogu ni sjetiti imena. Pa Bronson. E, Bronson. Taj film je mogao imati sve, i odličnog Tom Hardija, i izvrsnu refnovsku estetiku i kameru, montažu, te ono iza scene, zašto je Bronson takav kakav je. Nismo puno dobili, estetika je prevladala nad kvalitetom scenarija, ali ne mogu reći da Bronson nije zabavan film. Ali, još uvijek ni blizu prvom Pusheru. I onda je došlo ono pravo, genijalna Valhalla, totalno suluda studija ljudske psihe, nekakav brutalni vikinški Shane. Moram priznati da mi Valhalla na prvo gledanje nije bila ništa posebno, ali zaintrigirala me da je pogledam još jedan put, film ima tu sick Refnovsku atmosferu. Pa sam ga pogledao još jednom, pa još jednom, i od tad desetak puta. Zašto to spominjem? Jer je Ryan Goosling na račun Valhalle otkrio Refna, javio mu se da bi glumio u njegovom idućem filmu, ma o čemu on bio, a Refn je pristao, na zadovoljstvo i jednog i drugog, i svih nas sretnih ljubitelja Drivea. Jer Drive je super sofisticirana Valhalla za hipstere, što nikako ne smeta. Jer na takav način još bolje odati počast Shaneu nikom još dotad nije pošlo za rukom. Plus onaj soundtrack, ma koliko na momente ljigav bio, u potpunosti je upotpunio stvar. A ni rozi filteri na kameri nisu bili na odmet. Ukratko, remek djelo, jedan od boljih filmova ovog desetljeća, a Goosling je i definitivno postao faca, a Refn čak i dobio Zlatnu palmu u Cannesu. Zasluženo, ako se mene pita.
I što je bilo dalje?
Njih dvojica su se toliko skompala da su za male pare odlučili snimiti opet novu analizu nasilja, osvete, i svega ostalog iz Refnovog opusa, i to u Bangkoku. Dakle, došli smo do Only god forgives. Ljubiteljima Drivea kojima je Valhalla malo previše, ne preporučam ni Only god forgives. Daleko je to od pop kulture, pop referenci, super soundtracka i svega što je krasilo Drive.
Only god forgives je užasno zakučena studija ljudske psihe, Refnov pokušaj, po mojoj slobodnoj interpretaciji, približavanju Coppolinom Kurtzu iz Apokalipse. Jako naporan film, rijetki će ga voljeti. Ali isplati se pokušati.