PUTOPIS GORANA SUBAŠIĆA: Apokalipsa u Christchurchu i korejski slučaj

Pronašavši malu rupu u ogradi kroz koju sam se provukao nezamijećen od stražara u blizini, ušao sam u zabranjenu ‘crvenu zonu’ potresom porušenog grada Christchurcha. Malo sam lunjao napuštenim centrom crvene zone, ali sam se ipak brzo sklonio jer je postojala opasnost da me netko uoči. Ušao sam u napušteni hotel koji je još imao sav inventar te je čak i umjetno voće i cvijeće još stajalo na stolovima. Osim što je bilo prljavo, gotovo sve je bilo na svome mjestu, samo su nedostajali ljudi što je činilo hotel prilično sablasnim. Odlučio sam prespavati u jednoj od napuštenih soba, ali kad sam vidio da pada noć i kad je u hotelu sve počelo škripati i šuškati, a svijetla, naravno, nema, prošla me je jeza popraćena mrljom na boksericama jer sam se sjetio horor filma ‘Isijavanje’ s Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi te sam, sa scenama iz filma u glavi, izjurio iz hotela na ulicu prema rupi u ogradi pomoću koje sam i ušao u crvenu zonu. Sljedeća dva i pol sata sam pješačio s naprtnjačom na leđima tražeći svoj smještaj kod cura koje su prihvatile moj zahtjev preko couchsurfinga. Ipak je ljepše spavati kod simpatičnih cura nego sam u napuštenom sablasnom hotelu duhova.

SABLASNI GRAD

Dva dana sam ostao proučavati grad koji je, onako razrušen, prilično fascinantan jer nikad ništa slično nisam vidio. Posjetio sam mnoge ratom porušene gradove, ali ovo je nešto, doživljajno, sasvim drugačije i nemoguće je opisati pa nema smisla niti da trošim retke pokušavajući dočarati post-apokaliptični Christchurch. Ipak, epizoda s hotelom i pogled iz prašnjave hotelske sobe na djelomično ili potpuno porušene četvrti mi je ostala najupečatljivija.

Iz Christchurcha sam noću letio za Australiju, moj šesti ‘osvojeni’ kontinent (putovanja nisu osvajanje, ali u nedostatku bolje riječi upotrijebit ću ovu).

Zrakoplov je sletio u Melbourne kasno u noći, ali sam ipak uspio pronaći prijevoz od zrakoplovne luke do samoga centra. U sitne sate lunjao sam gradom u potrazi za nekim hostelom – bezuspješno. Naposljetku sam se umorio te ostatak noći ležao na klupi u parku ispod svijeće čitajući knjigu i čekajući svitanje.

Promatrao sam buđenje grada i divio mu se jer, iako je grad moderan, bilo je nešto poetsko u svoj toj atmosferi. Nisam ljubitelj modernih gradova, ali Melbourne me prvim svitanjem osvojio. Atmosfera grada je iznimno pozitivna, kozmopolitsko – užurbana, ali s mnogobrojnim mirnim i relaksirajućim kutcima gdje možete biti promatrač sve te užurbanosti iz svoga mirnoga svijeta. No, i sva ta užurbanost u centru grada kao da je dostojanstvena, bez stresa i nervoze – kolosalne zgrade stvaraju prijeko potrebiti hlad dok ih visoka stabla donekle zaklanjaju i otklanjaju im sterilnost (relativno starije i ljepše građevine nisu zaklonjene stablima), ljudi svih rasa i nacija zastajkuju pred mnogobrojnim izlozima, tramvaji se pomalo lijeno vuku kroz široke ulice, ulični svirači pridodaju zvučnu sliku svoj toj atmosferi – naizgled ništa neobično za veliki grad, no ipak osjećam da je tu nešto drugačije. Možda su ljudi ovdje sretni (po nekim istraživanjima i, po mom mišljenju, upitnim parametrima za osjećaj sreće – Australci su među prva tri naroda svijeta po kvaliteti života i stupnju ‘sretnosti’).

Da bi mi Melbourne postao još draži potrudio se King Street Backpackers hostel koji ima ‘ono nešto’ kao i sam grad.

Već sljedeći dan u hostelu sam pronašao društvo s kojim sam otišao na dvodnevni izlet po Great Ocean Road-u, 243 kilometra dugoj cesti koja se proteže izrazito pitoresknim pejzažom, ali u isto vrijeme i nemilosrdnom prirodom jugoistočne australske obale. Gradnja ove ceste, za koju mnogi kažu da pruža najveći užitak vožnje na svijetu, započeta je odmah nakon Prvog svjetskog rata, a dovršena tek 1932. godine.

Vožnja cestom, uz česta zastajkivanja za fotografiranje slikovitih pješčanih plaža i čudnovatih oblika obale isklesane oceanskim valovima, prilično je uzbudljiva, a dodatni užitak pojačava glazba iz starog kasetofona u još starijem automobilu i neki čudnovati dim koji izlazi iz otvorenih stakala automobila. Putem smo ugledali i slikali nekoliko uspavanih koala u prirodnome staništu na stablu, no ova draga i umiljata životinja uvijek spremna na zagrljaj je u stvarnosti silovatelj, egoist i zlostavljač vlastitog potomstva, ali tu priču ipak neću ispričati jer su koale sinonim za umiljatost, pa neka to i dalje ostanu.

ČUDNO PIJANSTVO

Vrativši se u Melbourne, besplatnim tramvajem i autobusom obišao sam dobar dio grada i da nisam imao ‘korejski slučaj’ vjerojatno bih zapeo u gradu dosta duže od 7 dana koje sam proveo u njemu. Pošto je Australija čak i skuplja od Novog Zelanda koji me frapirao cijenama, iznenadio sam se kada sam ušao u jedan korejski dućan i naišao na zanimljivo alkoholno piće od 58% alkohola za svega 10 australskih dolara (60-ak kuna), što je za Australiju gotovo besplatno. Naravno, etiketu nisam mogao pročitati jer je sve pisalo na korejskom, jedino što sam shvatio bilo je 58%.

Vratio sam se u hostel te u društvu s ‘cimerima’ počeo piti piće koje je, ruku na srce, bilo ogavno te sam kupio nekoliko energetskih pića da bih ga učinio pitkijim. Sljedeće čega se sjećam jest jutarnje buđenje u predvorju nekog drugog hostela na drugome kraju grada bez košulje i četkice za zube (koju često nosim sa sobom). Gologa torza tumarao sam gradom i nakon dva sata pronašao svoj hostel u kojemu su mi svi čestitali i davali ruku govoreći da sam sinoć bio izvrstan te da sam svirao gitaru (svirao gitaru???) i pjevao (pjevao???) odlično. Vlasnici hostela me nisu gledali s odobravanjem, a ja se nisam mogao opravdati na niti jedan način jer se baš ničega nisam sjećao. Prazna boca korejskog otrova je još stajala na stolu pa sam upitao curu koja se nalazila u mome hostelu, a porijeklom je iz Koreje, što piše na boci. Odgovorila je da je to nekakvo sredstvo za čišćenje kuhinjskih elemenata ili slično, a ja sam samo prokomentirao da očito može služiti i kao sredstvo za čišćenje unutarnjih organa.

Odlučivši više ne produžavati boravak u Melbourneu, bojeći se samoga sebe i ponavljanja korejskog slučaja, skupio sam prtljagu i brže-bolje pobjegao prema Adelaideu… No, prvo sam svratio u korejski dućan i kupio još jednu bocu 🙂

PIŠE: Goran Subašić

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.