PUTOPIS GORANA SUBAŠIĆA: Iritantna ljepota južnog otoka

Toliko je lijep da nakon nekog vremena postane dosadan – izjavio je legendarni Stipe Božić o Novom Zelandu, državi koja je, po njemu, možda i najljepša na svijetu (uzimajući u obzir samo prirodne ljepote). To naročito vrijedi za južni otok koji je po mnogima višestruko ljepši od sjevernog (što nikako ne umanjuje ljepotu sjevernog), a i osobno sam se uvjerio u tu tvrdnju. Iskrcavši se s trajekta u malenome Pictonu, odmah sam produžio za nešto veći Nelson i već na tom kratkom putu od svega nekoliko sati mogao sam dobiti uvid u ono što me čeka na južnome otoku. Pored Nelsona nalazi se više nacionalnih parkova, a najpoznatiji je Abel Tasman koji je ujedno i najmanji nacionalni park Novog Zelanda. Praktički, čitav južni otok je jedan ogromni nacionalni park iako ih službeno ima ‘samo’ devet.

Po prirodi nestrpljiv, jedva sam čekao uroniti dublje u srce dvanaestog otoka po veličini na svijetu pa sam već nakon dva dana provedena u okolici Nelsona nastavio prema jugu, točnije prema poznatim ledenjacima. Prvi na redu je bio ledenjak Franz Joseph i istoimeno mjestašce. Na putu od nekoliko stotina kilometara do ledenjaka imao sam priliku svjedočiti dramatičnim izmjenama krajolika – od prašumskih predjela, gustih šuma, vodopada, zelenih pašnjaka, pješčanih plaža i pitoresknih jezera koji reflektiraju udaljene visoke snježne vrhove, pa sve do vulkanskih aktivnosti, gejzira i planinskih predjela. Sama vožnja po Novom Zelandu je dovoljna da ostanete frapirani svime što ta otočna država nudi. Katkad vas sva ta ljepota i živcira jer jednostavno ne možete vjerovati da se sve to nalazi na tako malome području. Više puta bih naglas viknuo: pa dobro, dokad više? Dosta! Dosadno je, želim nešto ružno napokon (valjda je Stipe isto tako mislio).

MARŠ DO LEDENJAKA

Krajolik-oko-ledenjaka-Franz-Joseph

Kada vidim neke veličanstvene stvari po svijetu stvorene od strane prirode ili čovjeka, ne mogu da se ne sjetim čestih izjava sudržavljana i sugrađana koji nikada nisu nigdje otišli s opravdanjem: ‘šta ću ja igdi ić, vidi ovo – nema ovo nigdi na svitu!’. Slažem se da imamo prekrasnu državu i grad, ali imaju i drugi – možda je to različito od onoga što mi imamo, ali baš zato što je različito treba doći, vidjeti, razumjeti i, najvažnije, doživjeti. Uopće neću niti počinjati o tome koliko se na putovanjima brišu predrasude, koliko raste tolerancija i međusobno razumijevanje.

Stigavši u mjestašce Franz Joseph pronašao sam smještaj na otvorenome, dijeleći šator s jednim backpackerom kojega sam tamo upoznao. Ujutro sam mu zahvalio na smještaju i boli u lumbalnome dijelu te se uputio na marš do ledenjaka. Pošto je uspon na sam ledenjak zabranjen, napokon sam odlučio biti poslušan i ne penjati se na njega već se popeti na mjesto odakle ću moći najbolje vidjeti cijeli krajolik u kojemu ledenjak leži. Poslije cjelodnevnog pješačenja i uživanja u krajoliku pronašao sam najbolje mjesto, fotografirao, zamolio nekoga da fotografira i mene te obavio sve što pravi, uzorni turist napravi na takvome mjestu. Da nosim mobitel sa sobom na put, nazvao bi majku i pohvalio joj se da čitav tjedan nisam napravio skoro nikakvu glupost, ali bi joj i prešutio da ću uskoro napraviti puno gluposti.

Sutradan sam stopirao do obližnjeg mjestašca Fox gdje se nalazi još spektakularniji ledenjak. Odlučio sam ranim jutrom pješačiti do 7 kilometara udaljenog jezera Matheson odakle se mogu vidjeti udaljeni snježni vrhunci koji se reflektiraju na jezeru, propješačiti 4 kilometra oko jezera, vratiti se nazad, pješačiti do nekoliko kilometara udaljenog ledenjaka, proučiti čitavo područje oko ledenjaka te se, naposljetku, pozitivno premoren vratiti na počinak. Buđenje u 4,30 h ujutro bilo je traumatično jer se temperatura zraka znatno spustila, a i kiša je neumorno padala. Svejedno sam odlučio svoj plan provesti u djelo. Prvotnih 7 kilometara pretvorilo se u barem 9 jer sam pogriješio put i skrenuo na neku farmu gdje sam jedva pobjegao od napada jednog povećeg vola (psihičke posljedice još osjećam).

Došavši do prekrasnog jezera jedino što se reflektiralo na njemu bili su gusti oblaci i obližnja stabla. Iako je izgledalo jako lijepo, pomalo razočaran krenuo sam nazad učinivši novih 7 kilometara po kišnom vremenu. Tada sam krenuo put ledenjaka i tek tada se vrijeme počelo popravljati. Spektakularni ledenjak, fotografiranje, balkaniziranje i odlazak do zabranjenih područja ledenjaka, ponovno fotografiranje, bla bla bla…sve već viđeno. Nakon povratka u mjestašce, već dobrano premoren s par žuljeva na nogama, odlučio sam pojesti nekoliko banana za energiju i ponovno uputiti do jezera jer se potpuno razvedrilo. Iako sam putem već pomalo posrtao, odluka je bila itekako ispravna – došavši do jezera sva muka mi se višestruko isplatila. Pogled na udaljeni Mt. Cook (najviši vrh Novoga Zelanda) i Mt. Tasman (drugi po visini) koji se reflektiraju na jezeru dok se čuju samo zvukovi prirode bio je toliko fascinantan da sam ponovno počeo izvoditi svoj ples sreće urlajući kao čovjekoliki majmun u filmu ‘2001.: Odiseja u svemiru’ kada je dokučio da mu kost može služiti kao oružje. Sva ta ljepota dala mi je energiju za 7-kilometarski povratak.

POKUPIO CURE I NESTAO

Lake-Matheson

Navečer, pri druženju u improviziranome hostelu upoznao sam Izraelca koji je iznajmio stari automobil za putovanje po N.Zelandu te sam se dogovorio da ću ujutro s njim nastaviti putovanje za 300-tinjak kilometara udaljenu Wanaku uz podjelu troškova benzina. Tu večer sam upoznao i dvije simpatične Njemice koje su se odlučile pridružiti našoj družini (Izraelca sam jedva nagovorio da one ne sudjeluju u plaćanju troškova). Ujutro, kad je došlo vrijeme za polazak, otkrio sam da je Izraelac pokupio lijepe Njemice i otišao. Ah ti Židovi!

Razočaran sam pošao na cestu i podigao palac. Primijetivši da ispred mene stoji još jedan autostoper iz Amerike, povukao sam se u hlad čekajući da prvo on ustopira auto (nepisano pravilo u stopiranju). Nakon nepunih sat vremena netko mu staje te me, pokretom ruke, poziva da i ja dođem. Vozač je išao sve do Wanake – nisam morao dijeliti troškove prijevoza, stekao sam novog prijatelja na putu, a Izraelac može da mi popuši…

PIŠE: Goran Subašić

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.