PUTOPIS GORANA SUBAŠIĆA: Na putu prema istočnoj obali

Nakon dvije neprospavane noći, izbodenog, izmrcvarenog i psihički labilnog u agonično neudobno sjedalo, na temperaturama toliko visokim da su ostavljale opasne crvene tragove na mojoj koži, na desetosatnu vožnju poveo me kamiondžija u svome ‘road train-u’. Dok je vozaču bilo dosadno i pošto-poto želio pričati sa mnom, ja sam se trudio biti pristojan koliko sam mogao, ali glava je od umora jednostavno padala dok nije jednom, usred vozačeva monologa, ostala u donjem položaju. Dva sata poslije shvatio sam da sam zaspao u toliko neprirodnom položaju da sam izgledao kao Stephen Hawking u pokušaju samostalnog stajanja na nogama.

Kamiondžiji sam se stotinu puta zahvalio što me prevezao i, vjerojatno, spasio od dubokih psihičkih trauma te sam izašao u gradiću Mt.Isa, praktički prvome naseljenom mjestu nakon desetak sati vožnje.

 SPAVANJE U DIVLJINI

Zahtjev za smještajem preko couchsurfinga s kliznim datumom dolaska sam podnio još prije nekoliko dana u Alice Springsu te sam se ugodno iznenadio kada sam u gradskom centru za informacije na internetu ugledao da je netko taj zahtjev prihvatio. U centru sam zamolio za telefonski poziv te sam brzo riješio smještaj za tu noć – zasad mi je dosta spavanja u divljini s raznoraznim ubitačno iritantnim nametnicima.

Naravno, smještaj je izvan grada pa sam, na temperaturi od 43 stupnja u hladu, koliko je pokazivao termometar na nekom dućanu, pješačio dobrih sat vremena po suncu sa svom prtljagom do mog domaćina. U jednom trenutku sam posrnuo i pao od iscrpljenosti te počeo vikati iz sveg glasa: koju penisčinu(u originalu je puno nepristojnije) meni sve ovo triba, šta nisam moga kući ležat i uživat na miru, jebo mene i crva u guzici!’ – dosad odgovor nisam pronašao, osim što mi srce od uzbuđenja uvijek zaigra te me nešto iznutra uvijek vuče u ponovne, sve radikalnije i ekstremnije, avanture.

Kod domaćina sam se donekle oporavio u udobnome krevetu, napokon otuširao i nešto pojeo te ujutro ponovno krenuo stopirati prema toliko željenoj istočnoj obali.

Palac je već bio podignut dok se nisu niti nazirale prve sunčeve zrake, a podignut je još stajao pet sati kasnije.

Oni koji putuju na istočnu obalu uglavnom krenu ranim jutrom jer do najbližeg gradića na obali, Townsville-a, ima oko 950 kilometara. Dakle, već sam profućkao svoju priliku i bio sam prilično demoraliziran i razočaran jer ću sad sve do sutra dangubiti, ne znajući što ću od sebe i spavat ću ponovno negdje uz cestu – a sutradan mi opet možda nitko ne stane…

 U UGODNOM DRUŠTVU

eg2

S glavom među koljenima, u agoniji svojih misli, začuo sam neke glasiće – dvi zgodne mlade plavuše mi prilaze ližući sladoled i pitaju me gdje sam se uputio. Onako očajnom prvi odgovor u glavi mi je bio: u tri pi… materine! – no ipak izgovorih: Townsville. Mi smo dvi Njemice na proputovanju Australijom u iznajmljenom džipu i upravo smo krenule tamo, samo smo stale kupiti sladoled – odgovoriše, te dodaše upitno – želiš li s nama?

Skočio sam na noge u nevjerici i rekao: ‘naravno da ne želim, ja ode istinski uživam u borbi s muhama i čekam noć da mi se srce razgali od ljepote pri cjelonoćnom plesu s tisućama komarcima, gladujem i žeđam, kuham se u prljavom paklenom loncu, a palac držim podignut iz zajebancije!’.

Još nesiguran da sve nije san, pogledao sam u svoja dva anđela spasitelja i pitao: da li vi mene zajebavate?’.

Kada sam shvatio da je sve to istina, počeo sam opet plesati svoj sumanuti ples sreće što je kod Njemica uzrokovalo malu sumnjičavost u moj zdrav razum s vjerojatnom mišlju što je nama ovaj manijak trebao’.

U džip su me smjestile na zadnje sjedalo između velikih naprtnjača, cipela, cd-ova, kušina, ženskog donjeg rublja, ženskog gornjeg rublja, limenki piva, fena, fena za zavijanje kose, fena za ravnanje kose, pegle, wc-papira, uložaka, nesesera, šminki, lakova za nokte, lakova za kosu, lakova za lakove, strugalica noktiju, strugalica peta i ostalih neizostavnih potrepština, no da sam se morao voziti i s Jacquesom Houdekom koji se nakon tri trbušnjaka i dva poluskleka nije istuširao, ne bi mi smetalo. Jedino što mi je paralo uši jest nepodnošljiva glazba koju su puštale – Nicki Minaj, Justin Bieber i ostali uhu nepodnošljivi zvukovi koji kao da su skladani od strane komaraca.

Moram priznati da je ovaj događaj pljuska u lice meni i mojim predrasudama da žene zbog straha nikad ne staju autostoperima

(u nastavku puta moje predrasude su se sasvim rasplinule).

Kroz priču s Njemicama doznao sam da su mi stale zato što je sada bio njihov red da nekome pomognu, naime, njihov džip se dosad već tri puta pokvario i svaki put im je netko pritekao u pomoć.

Nesebično širimo dobrotu koja će nam se jednom vratiti – pomislio sam. Cure su me povezle zato što su njima pomagali po putu, a ja ću nastaviti s tom praksom nadajući se da će ljudi kojima sam pomogao nastaviti pomagati drugima. Kada se ‘krug dobrote’ zatvori, netko će ponovno pomoći meni. No, ako se to i ne dogodi, dovoljna satisfakcija mi je osjećaj da sam nekome pomogao. Probajte, iznenadit ćete se kakvo vam zadovoljstvo može donijeti jedno jednostavno, nematerijalno, iskreno ‘hvala’. Koliko god patetično zvučalo, katkad više dobijemo davajući nego primajući (oni koji su pomislili na nešto drugo – sram vas bilo perverzne).

Njemica je toliko propisno vozila da nam je za put od 950km po praznoj, ravnoj i monotonoj cesti trebalo gotovo 12 sati te smo pristigli u Townsville duboko u noći. Izgrlio sam svoje dobročinitelje, s lakoćom pronašao hostel i ponovno bio sretni avanturist na putu. Stopirati istočnom obalom je mnogo lakše nego u unutrašnjosti Australije (zbog mnogo gušćeg prometa) tako da sam već sljedeći dan bez većih problema dostopirao do Airlie beach-a gdje sam se odlučio napokon opustiti te konačno zasluženo i potrošiti dio budžeta. Odmah sam uplatio trodnevno jedrenje po okolnim otocima te ronjenje na Velikom koraljnom grebenu. Ali na putovanju nikad ništa ne ide po planu. Do istočne obale Australije je pristigao ciklon te poremetio sve moje planove. Put ima neki drugi plan od onog putnikovog i ako to ne prihvatimo, nećemo se ugodno provesti. Ja sam to već odavno prihvatio jer sam naučio da kada nešto ne ide po planu, alternativa na kraju često bude još i bolja.

PIŠE: Goran Subašić

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.