Stigavši u Adelaide, s priličnom sam mukom kasno u noći pronašao svoj smještaj u predgrađu kod iznimno simpatične cure iz Srbije, Emine, koju sam upoznao preko Facebook stranice. U kući su bili njeni sunarodnjaci koji sada žive u Australiji i koji su se već dobrano zagrijali svježe ‘iscijeđenom’ mrkvom i domaćom ciklom(poluautohtono srpsko piće koje piju po birtijama diljem Šumadije) pa sam im se pridružio. Iako domoljubi s vidno istaknutim svakojakim simbolima svoje zemlje u obliku tetovaža i raznoraznih predmeta(u prvome trenutku sam pomislio da bi bilo bolje da pričam na engleski i da rečem da sam iz Uzbekistana) iznenadili su me svojim razumnim stajalištima o (ne)prilikama koje su se događale na našim područjima. Jedino im je glazba bila poticajna za izbacivanje sadržaja iz želuca i čišćenje crijeva(nekakva krajiška narodna glazba), a imaju je potrebu, potaknuti ciklom, slušati jako glasno.
NOĆ U ADELAIDU
Tih nekoliko dana u Adelaideu iskoristio sam za odmor na kilometarskim pješčanim plažama prije vrlo napornog nastavka putovanja u srce Australije, pomoću palca na ruci.
Zahvalivši se Emini na usluzi te pozvavši je da jednom dođe ljetovati u Šibenik, oprostio sam se od Adelaidea i krenuo u nepoznato s teškom naprtnjačom na leđima. Termometar je pokazivao 43 stupnja Celzijusa, a ja sam se znojio kao suvozač Radimira Čačića dok sam pješačio prema izlazu iz grada i pogodnome mjestu za stopiranje.
Imao sam ambiciozni plan doći do Alice Springsa udaljenog skoro 2000 kilometara u svega tri dana i dvije noći na cesti. O hrani, vodi i spavanju nisam puno razmišljao, jer da jesam ne bih niti krenuo u ovu avanturu. Na putovanjima sam saznao da se najbolje stvari događaju kada ne razmišljaš i još manje planiraš.
Pronašavši pogodno mjesto za stopiranje već nakon 20-ak minuta staje mi bivši hipijevac u posve derutnom automobilu bez mogućnosti spuštanja prozora i, naravno, bez klime. Sasvim sam uvjeren da bi mi u autu voda zakuhala da sam se s njim vozio malo duže, no on je skretao u drugome pravcu prilično brzo i nakon manje od pola sata vožnje ostavlja me na cesti gdje hlada nije bilo niti na vidiku. Iako je bio jako interesantan sa svojim pričama iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća(a i kolege smo u branši jer je i on glazbenik) i samo je želio pomoći, ipak me je zajeb’o jer sam sad stopirao pod direktnim udarom sunca. Srećom, nije prošlo više od 35-40 minuta i već mi je sljedeće vozilo stalo i ponudilo mi prijevoz sve do gotovo 900km udaljenog Coober Pedyja. Simpatičan stariji bračni par vozio je džip, a klima u njemu bila je maksimalno zlorabljivana ubijajući mi želju za planiranim ‘osvajanjem’ sedmog kontinenta(Antarktike) jer sam dobio uvid kakve bi temperature tamo mogle biti. Henry i njegova supruga Aboridžinka, koja je vozila prvu dionicu puta, prilično su pričljivi(nažalost, imaju čudan i teško razumljiv naglasak) i ne baš tipični australski bračni par.
Henry je 70-godišnji australski vijetnamski veteran s kojim sam našao zajednički jezik pričajući mu o mjestima koje sam posjetio u Vijetnamu, a koja su njemu jako dobro poznata iz vremena rata. Sve vrijeme vožnje od 11-12 sati Henry nije vadio lulu iz usta, a konstantno je u lulu mrvio marihuanu. Kad mi je ponudio lulu rekao sam kao svaki pristojan momak: ‘ne hvala, to je droga, ja to neću i ne smijem jer tako nalažu propisi i zakoni’. A onda je svizac zamotao čokoladu.
Kada je Henry, nakon barem 20 popušenih lula(nikako mi nije bilo jasno kako je uopće funkcionirao toliko ‘nadimljen’) u noći preuzeo volan, malčice sam se uzvrpoljio sumnjajući u njegovu sposobnost upravljanja vozilom. No Henry je vozio gotovo besprijekorno(uz manje devijacije) i dalje nepokolebljivo uvlačeći dim iz lule u svoja pluća, osim kad bi lulu u nekim trenucima proslijedio…
NA CESTI S ABORIDŽINIMA
Stigli smo u rudarski gradić Coober Pedy, koji se nalazi doslovno usred ničega, oko 1 sat u noći, te me je Henryjeva supruga pozvala da prenoćim kod njih (Henry više nije mogao govoriti, a jedva se i kretao). Ušli smo u nekakvu pećinu i da na podu nisu bili tapeti, te da nije bilo inventara, mislio bi da me drogirani Henry zajebava jer naše dalmatinske konobe za sušiti pršut i čuvati bačve vina su predsjedničke vile naspram ovoj kući.
Kada su raznorazni kukci počeli izlaziti iz pukotina u zidu, požalio sam što sam dirao Henryjevu lulu.
Još je bila mrkla noć kad sam ustao i nastavio stopirati prema svome odredištu. Čekao sam više od dva sata dok prvo vozilo nije prošlo – gust je promet u ovom dijelu Australije, nema što.
Sunce je opet počelo pržiti, a moje zalihe vode su se počele opasno smanjivati kada su se zaustavila dva Nijemca u poluraspadnutom Fordu iz pretpotopnog vremena ponudivši mi prijevoz sve do odredišta. Bio sam sretan kao dr.Burić na plesnome podiju u klubu ‘Plava oštriga’, a dodatno veselje su mi priuštili kada su mi saopćili da već sutradan idu posjetiti najpoznatiju prirodnu znamenitost Australije – Uluru ili Ayers Rock – i da sam više nego dobrodošao da im se priključim. Nije mi smetalo ni to što sam se 1000km vozio na zadnjem sjedalu stisnut kao srdela među mnoštvom stvari koje su Nijemci nosili sa sobom(i nisu baš sve mirisale ugodno). Stigavši u Alice Springs smjestili smo se u hostel te smo u cik zore krenuli prema Uruluu, najvećem kamenom monolitu na svijetu.
To je brdo od crvenog pješčenjaka koje su kretanja Zemljine kore izgurala na površinu prije otprilike 500 milijuna godina. Najveći dio brda danas je pod okolnim morem pješčanih dina. Vidi se samo zaravnjeni vrh visok 385 m. Pri dnu Uluru ima opseg 10 km, a na svim stranama u njemu su urezane špilje i rupe(obogaćene drevnim aboridžinskim crtežima) – tako tvrdi wikipedija. Kako Sunce putuje po nebu, tako se Uluru žari u različitim bojama. U zoru ima narančasti sjaj koji preuzima od izlazećeg sunca. U rano jutro sjene mu daju tamnije, hrđave tonove. U suton se pretvara u spektakularnu, grimiznu masu koja podsjeća na divovski komad užarenog ugljena. Iako su Aboridžini zamolili turiste da se ne penju na Uluru jer je ono za njih jako sveto mjesto, mnogi turisti se ipak penju na monolit zbog spektakularnog pogleda. Privlačilo me da se i sam popnem na Uluru, ali zbog poštivanja prema Aboridžinima i njihovoj kulturi niti u jednom trenutku nisam i zaista mislio zakoračiti na Uluru i oskvrnuti njihov sveti objekt. I onda neki tvrde da nisam dobar.
PIŠE: Goran Subašić
