U nacionalnom parku Kata Tjuta gdje se, među ostalim, nalazi svjetski poznati kameni monolit Uluru proveo sam dva dana istražujući i manje poznate atrakcije. Ono što mi već danima dosađuje, a sada već i poprilično živcira, su ultra naporne muhe kojih ima bezbroj, a neprestano se pokušavaju zavući u oči, nos, uši ili usta u potrazi za vlagom ili hladom. Toliko su iritantne da bi ih gotovo mogao usporediti s intervjuima nekih lokalnih političara, ali ipak ne bih išao toliko daleko. Te muhe će mi biti vjerni pratioci čitavim putem na cesti do istočne obale Australije.
Vrativši se u Alice Springs kasno u noći nisam stigao niti odspavati, već sam ostatak noći iskoristio za obavljanje praktičnih stvari kao što je ručno pranje robe ili kuhanje hrane (čitaj: tjestenine i jaja) za nastavak puta. Prije svitanja već sam ponovno bio na cesti podignutog palca. Ovog puta plan je bio stopirati sve do istočne obale, put dug cirka 2.200 kilometara. Nije počelo dobro jer mi tek nakon dva sata staje jedno vozilo koje me je odvezlo svega petnaestak kilometara te sam se ponovno našao sam na cesti u divljini na direktnom udaru sunca u društvu sad već nepodnošljivo iritantnih letećih muha. U ovoj zabiti vozilo otprilike prođe jednom svakih pola sata tako da, kad ga ugledam u daljini, srce odmah brže počne kucati i uz laganu erekciju pojavi se nada, no kad prođe bez stajanja, razočaranje je poprilično jer sljedećih pola sata neće proći ama baš ništa – u stvari, to i nije potpuno istina jer tu i tamo preko ceste proskakuće klokan i prođe, preleti, protrči ili pregmiže neka druga životinjica.
OMAMLJENI ABORIDŽINI
Tek oko 11 sati staje mi automobil u kojemu se nalaze Irac i Engleskinja koji su tu na volonterskome radu, točnije, pomažu Aboridžinima koji su postali veliki problem australskoj vladi zbog svoje sklonosti alkoholu i drogi. U ovom području mnogi mladi Aboridžini (i ne samo mladi) snifaju ljepilo i brutalno se opijaju, a ovo dvoje volontera pokušavaju pomoći upravo takvima, iako kroz priču nisam u potpunosti shvatio kako to oni njima točno pomažu. Ne znam koliko pomažu Aboridžinima, ali meni su uvelike pomogli povećavši moje zalihe prijeko potrebne vode i skrativši mi put za nekoliko stotina kilometara kad sam se opet našao negdje na cesti gdje riječ ‘vukojebina’ poprima svoj pravi oblik, a dobio sam i uvid kakve će me temperature dočekati u vječnosti tamo dolje. Da sam na tome mjestu ostao malo duže vjerojatno bih doznao i kako je to biti čovjek na ražnju. Srećom, dvojica backpackera u iznajmljenom prastarom automobilu tipa ‘Flintstones’ prošli su tuda kao prvo vozilo u zadnjih sat vremena koliko sam tu stajao te su me prevezli dodatnih 300-tinjak kilometara ostavivši me na raskrižju koje mi je izgledalo kao iz onih filmova gdje stari crnac svira blues na gitari dok mu prilazi Vrag da se dogovore za otkup duše, a bala sijena se kotrlja po praznoj cesti. Backpackeri su mi ispričali dražesnu priču da je baš na ovoj dionici puta prije više godina jednog autostopera izmasakrirao neki poremećeni psihopat (naravno, hrvatskih korijena) koji je također ubio i izmasakrirao još šest autostopera – naime, dokazano mu je sedam ubojstava, ali se smatra da je brojka znatno veća. Otad u Australiji nije popularno stopirati (u nekim saveznim državama je čak i zabranjeno), što je meni olakšalo posao jer nisam vidio druge autostopere po cesti.
Već je bilo kasno poslijepodne kad sam se oprostio od mojih dobročinitelja i promet je postao sablasno rijedak, tj. gotovo ga nije niti bilo, naročito na sporednoj cesti na kojoj sam ja stopirao. Tek bi tu i tamo na glavnoj cesti poneki ‘road train’ (šleper s velikim brojem prikolica koje vuče kao lokomotiva vagone – otud i naziv ‘road train’) dobrano prodrmao područje uz zaglušujući zvuk.
Bojim se da ću morati ostati spavati u ovoj pripizdini – promislio sam, te se bacio u potragu za najpogodnijim mjestom za prenoćište prije nego padne mrak. Takvog mjesta u biti i nije bilo jer je sve jednolično – crveni pješčenjak i nisko raslinje gdje god pogled seže, a i puno dalje. Mrak je polako padao, a moja nelagoda se povećavala jer sam ostao sam samcat u australskoj divljini s malim količinama vode, bez šatora ili vreće za spavanje uz saznanje da na ovom području žive jedne od najotrovnijih zmija na cijelome svijetu, a o otrovnim paukovima, škorpionima i ostaloj plejadi simpatičnih bića nisam uopće želio razmišljati. Čitav dan sam imao nekakvu improviziranu mrežu na glavi za zaštitu od muha koje su me izludile do te mjere da sam u jednom trenutku lupao glavom o prometni znak izgovarajući mantru: ‘jeben li vam mater da vam jeben mater, ommmm’. Kad je pala noć, muhe su se povukle i napokon sam mogao malo odahnuti…ne zadugo.
DOSADNI ZUJAVCI
Mislio sam da je nemoguće da me bilo što može izluđivati više od muha koje bez milisekunde predaha dovode do suicidalnih misli – kako li sam se prevario. Čim sam legao na svoju naprtnjaču u namjeri da pokušam zaspati, začuo sam onaj grozan zvuk koji kad čujete ljeti u sobi znači neprospavanu noć ili dugu potragu za tim malim zujavcem. Kako je noć sve više padala, broj komaraca se povećavao da bi na kraju dosegao populaciju Kine. Iako je bilo prilično vruće, vratio sam onu mrežu na glavu i obukao svu robu koju sam imao(komarci su boli i preko rebatinki) te sam navukao čak i rukavice i zimsku kapu. Sve što sam mogao čuti bio je jedan konstantni, neprekinuti zzzzzzzzzzzz, a kad sam išao obaviti nuždu, u samo dvije minute stražnjica mi je toliko izbodena da bi sljedeći put radije nuždu obavio u gaće nego se opet skidao. Stavio sam mp3 u uši da si ne bih nožem izrezao žile zbog izluđujućeg zujanja, ali tada je nelagoda bila drugog oblika jer sam u mrkloj mračini katkad viđao siluete nekih životinja koje bi mi osvijetlilo jedino svijetlo koje sam imao – mlađak na nebu. Kada je jednom nešto blizu mene jako šušnulo (pretpostavljam da je bio klokan), slušalice u uši više nisam vraćao pa se neopisiva agonija s komarcima i zujanjem nastavila. Oka, naravno, nisam sklopio čitavu noć, a pred jutro kad sam nastavio stopirati bio sam slučaj za psihijatrijsko liječenje. Bio sam čak spreman i na to da me onaj psihopat hrvatskih korijena poveze samo da više ne moram tu stajati. Kada je počelo svitati, komarci su se napokon povukli, ali su se vratile muhe u još većem broju nego dan prije i da mi se jedan road train nije tada zaustavio, ove retke danas ne bih pisao jer bih zasigurno digao ruku na sebe.
PIŠE: Goran Subašić
