Ciklon praćen jakom kišom obrušio se na istočnu obalu Australije promijenivši stubokom moje planove te sam, umjesto na jug, odlučio stopirati na sjever s ciljem izbjegavanja ciklona jer sam pošto-poto želio roniti na Velikom koraljnom grebenu, najvećoj živoj strukturi na planeti vidljivoj i iz Svemira. Stopiranje po jakoj kiši je izluđujuće (satima stajati na pljusku ‘čekajući Godota’ postane toliko frustrirajuće da vam se čini da bi radije te sate bili kući i gledali RTL-ovu emisiju ‘Krv nije voda’ od početka do kraja, uključujući reklame – eto, toliko je izluđujuće), ali ima i veliku prednost jer vozači (ako ne misle da si lud) postanu mekša srca vjerojatno poistovjećujući se s ‘jadničkom’ na kiši.
Promijenivši nekoliko vozila, potpuno mokar stigao sam natrag u Townsville odakle sam, prije svega nekoliko dana, stopirao u obratnom smjeru. Sizifovog li posla – pomislih – ovako se vrteći besciljno u krug osjećam kao član Hrvatske vlade.
Pisati o stopiranju je jako nezahvalno jer je gotovo nemoguće na papir prenijeti različite karaktere svih tih ljudi i njihove životne priče koje podijele s neznancem kojemu su pomogli. S nekim ljudima sam stupio u toliko dobar odnos u tih nekoliko sati vožnje da su mi ispričali stvari koje, po njihovu iskazu, nisu nikad nikome rekli, a neka sredovječna žena je toliko otvorila dušu da je čak i zaplakala. Jedan nabildani, istetovirani crnac, bivši zatvorenik i narkoman koji mi je stao negdje… iskreno, ne znam točno gdje sam se tada nalazio, ispričao mi je priču o sebi i svoja tri brata koja bi zasigurno mogla biti izvanredan scenarij za hollywoodski blockbuster. Upravo taj ‘scenarist’ me doveo do Townsvillea, točnije, blizu tog grada. Umjesto da nađem prijevoz do grada i tu prenoćim, odlučio sam megalomanski pokušati stopirati i dalje, nadajući se da ću uspjeti naći prijevoz sve do Cairnsa, mog krajnjeg cilja na sjeveru. Već sam duboko u sebi bio svjestan da je to za danas prekasno, a kad je počela padati noć, psovao sam abecednim redom po dugačkome spisku svoju tvrdoglavost. Kada je kiša ponovno počela padati, poznat po svojoj bogobojaznosti, pridodao sam spisku i svu nebesku plejadu s najspominjanijim vrhovnim zapovjednikom. Dok je kiša sve više pojačavala, krenuo sam besciljno pješačiti iz očaja, ne znajući što da radim jer u blizini nije postojao nikakav zaklon od nebeskih slapova. U agoniji sam pokušavao pronaći pogodno mjesto na natopljenoj zemlji ispod stabla za prenoćiti, a kad su, bez obzira na kišetinu, ponovno komarci počeli zujati, doživio sam posttraumatski stres sjetivši se nedavnog sloma živaca u australskoj divljini.
PUT ZA NIGDJE
Bližila se ponoć, a ja sam se vratio na cestu s iritirajuće teškom naprtnjačom na leđima te sarkastično podignuo palac ne očekujući niti u ludilu da će mi nadolazeći automobil stati dok mi je glava skrivena pod kapuljačom u mrkloj noći na kiši. Kad je auto nekoliko desetaka metara dalje zakočilo, sjetio sam se svih horor filmova i priča o nedavnim ubojstvima australskih backpackera. ‘Ma ko ga jebe, nek kolju, ostanem li ode do jutra, zaklat ću sam sebe’ – pomislio sam, te potrčao prema vozilu. Unutra se nalazio par koji mi je izgledao kao iz cirkusa – vozač je zbog kraćih dimenzija jedva nogom dosezao papučicu gasa, a suvozačica je bila toliko visoka da joj je kosu gužvao krov automobila. Odmah sam skinuo kapuljaču i postao izrazito uljudan pa su oboje odahnuli kada su uvidjeli da nisam Morrisonov ‘killer on the road’, a i mom oku je bilo ugodnije ugledati ovaj smiješni par nego krezubog drvosječu s Fiskars sjekirom i motornom pilom marke Husqvarna na zadnjem sjedalu.
‘Cirkusanti’ su živjeli 10-ak kilometara dalje, ali su me ipak prevezli samo da bih putem pronašao mjesto za prenoćište koje bi me makar donekle štitilo od kiše, no u tih 10-15 minuta vožnje uspio sam ih svojim izrazito neodoljivim šarmom ‘kupiti’ pa su me pozvali da prenoćim u njihovoj kući na kauču. Čak su se ujutro dignuli jako rano samo da bi me prebacili do pogodnog mjesta za nastavak stopiranja. Zahvalnost koju sam osjećao usporediva je jedino sa zahvalnošću koju osjećam prema Bruxellesu zato što je primio našu državicu pod svoje EU skute i, također, prema našim vrijednim političarima-lobistima koji su nam omogućili da uživamo u materijalnom i nadasve neizmjernom duhovnom bogatstvu, blagostanju i sreći koju donosi Unija pravednih, potpuno jednakih i slobodnih. Evo, krenula mi i suza.
Taj isti dan me još nekoliko dobrih ljudi povezlo te sam napokon stigao u Cairns koji je bio na samome rubu ciklona, ali ga prokletnik ipak nije zahvaćao. Odmah pri dolasku ušao sam u ronilački centar te izašao s vaučerom za trodnevno ronjenje na Velikom koraljnom grebenu na koje se kreće već sljedeći dan. Program je bio prilično zahtjevan – višesatna plovidba do vanjskog grebena te 12 zarona u 3 dana (uključujući i tri noćna zarona).
U RALJAMA DUBINE
Nakon ta tri dana bio sam toliko ispunjen da sam zaboravio na sve muke koje sam dotad prošao na putu. Kada uronite u kristalno bistro more i ‘lebdite’ između raznobojnih koralja i grebena nazvanih ‘japanski vrtovi’ (prepuštam vašoj mašti da zamisle tu divotu), a okružuju vas svakojake vrste riba i ribetina, pa iznenadi pokoja golema želva, često i morski pas ili velika raža, dok se jastozi, morski konjici ili barakude kao i sve ostalo podvodno stanovništvo šepure pred vama bez imalo straha. Jedini je problem što se u tim toplim morima morate stalno oblačiti od glave do pete u ronilačku opremu jer postoji opasnost od Irukandji meduza koje su u ovim krajevima čak i smrtonosne za čovjeka. Noćne zarone uopće neću opisivati jer sam svjestan koliko ljudi bi zaziralo od opisa potpunog mraka na dubini od 30-ak metara i trenutka kad vam pred svijetlo podvodne baterije izlete dva morska psa – koliko god hororično zvučalo, doživljaj bi mi svaki put izazvao trenutačno povećanje serotonina u mozgu na razinu višu od razine svih konzumenata amfetamina zajedno. Možda bi ovo bila dobra terapija za rehabilitaciju ovisnika o narkoticima – umjesto partija, noćno ronjenje na Velikom koraljnom grebenu.
Vrativši se na kopno, konačno ispunivši misiju ronjenja na grebenu, krenuo sam put juga, naravno – autostopom (koji je, usput rečeno, u saveznim državama istočne Australije u kojima stopiram – zakonom zabranjeno).
PIŠE: GORAN SUBAŠIĆ
