Iako je povod razgovora ‘ Gdje se sastaju luđaci’, vaš najnoviji album, zanima me zašto vam je trebalo punih šest godina da uopće objavite prvi album?
Budući da je samoizdavanje kao koncept bio tek u povojima te nismo pojma imali na koji način i kako pristupiti izdavačkim kućama, a i s koncertima smo tek počinjali, trebalo je vremena da se sve posloži na svoje mjesto. U to doba smo izgubili i ključnog člana benda pa smo se morali pričekati da mu pronađemo zamjenu i uvježbati sve te stare pjesme s novom članicom. U pitanju su s jedne strane bile vrlo praktične stvari koje smo morali premostiti, ali i ulazak u posve novi svijet. Ako nikada ranije nisi snimio album ni ne znaš jesi li spreman i na što će to sličiti. Sve je vrlo nepoznato. Uglavnom, kada smo skupili dovoljan broj pjesama i malo se uvježbali bilo je vrijeme da ih i snimimo, jer da tada nismo snimili taj album ne znam bi li danas postojali. Jednostavno je bilo vrijeme, a kao što si i sam primjetio, odužilo se.
Mika Male gaje jedan interesantan glazbeni stil koji se teško može zapakirati u neku ladicu i šablonizirati. Možeš li nam u kratkim crtama približiti dosadašnji opus Mika Male?
Ono što mislim da je primjetno je da sa svakim albumom dodajemo neke nove detalje i boje. Dok je ‘Bijelo’ bio pretežito akustičan i tih album, s ‘Vremenom’ smo odlučili raditi nešto konkretnije i „jače“ pjesme. Između ta dva albuma sam se prihvatio i sviranja klavira tako da sam ga puno koristio kroz cijeli album. U međuvremenu nam se priključio i bubnjar Igor Bušljeta koji nam je učvrstio ritam sekciju. Ono što je najveća razlika između albuma „Vremenom“ i „Gdje se sastaju luđaci“ je ta što je zadnji album snimljen s bendom koji je zajedno od 2008. godine tako da smo već bili dobro usvirani i mogli smo se jako dobro razumjeti u samom studiju kako bi pjesme ispale što bolje. Osim sada vrlo uigrane ritam sekcije, uz dolazak nove basistice Lucije Potočnik, najveća promjena u zvuku ovog albuma je električna gitara Ivana Žige. On nam je popunio „rupe“ u zvuku i na neki način svojim atmosferičnim sviranjem spojio cijeli bend u kompaktnu cjelinu. Ne smijem zanemariti ni ulogu Hrvoja Nikšića kao snimatelja i producenta s kojim smo zajedno snimili sva tri albuma. I mi i on smo se nastavili razvijati i napredovati u svojim specifičnim ulogama od snimanja našeg prvog zajedničkog albuma.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Qwh_iYgdvPQ[/youtube]
Imali ste nekoliko promjena u postavi, ali nakon vrlo hvaljenog drugog albuma, ‘Vremenom’, čini se kako ste našli dobitnu formulu?
Da. Svi ljudi unutar benda su nam sami došli i htjeli s nama svirati. Tu mislim na Majdu Bojić (violinisticu) i sebe. Nismo morali održavati posebne audicije ili bilo što takvog tipa. Znalo je nekoliko ljudi prozujati kroz bend, ali im ili ta muzika nije odgovarala ili su se samo htjeli družiti ili su imali meni neke nejasne ciljeve pa su onda svi ti eksperimenti pali u vodu. I Igor i Lucija i Ivan su tu zato jer su im se prvenstveno svidjele pjesme odnosno, ono što smo radili i svirali još od albuma ‘Bijelo’. I zato mislim da dobro zajedno funkcioniramo.
‘Gdje se sastaju luđaci’ još je jedan kvalitetan iskorak u vašem stvaralaštvu. Već i najavni singlovi nagovjestili su nešto novo, drugačije. Koliko ste se ciljano kretali u određenom pravcu ili je sve skupa jednostavno izašlo iz vas?
Pjesme su opet nastajale u razdoblju od nekoliko godina. Npr. ‘Pjesma ceste’ se vuče još s albuma ‘Bijelo’. Tako da je teško konceptualizirati album kao nešto svjesno što se dogodilo odjednom. Većina pjesama nastala je 2009. godine pa pretpostavljam da je to bio neki plodan period za pisanje. Ono kamo smo se ciljano kretali je da dobro profunkcioniramo kao petorka i da svatko zna svoje mjesto u bendu, svoje prednosti i mane te da to saznanje iskoristimo da napravimo što bolje pjesme. Isto tako uvijek težimo tome da album bude raznovrstan, da se ne uljuljkamo u neku nišu u kojoj nam je ugodno i da sviramo samo jedan tip pjesama. Kreativno vrludanje je bit svega. Mislim da stajanje na mjestu ubija onu iskru koju svako novo otkriće spontano potpaljuje. Mislim da to vrijedi za svaki vid umjetosti. Težnja da svakim sljedećim djelom napraviš nešto što je prvenstveno tebi novo i zanimljivo, bilo glazbeno ili poetski, mora stalno biti prisutna.
Jeste li zadovoljni reakcijama na album? Čitajući po portalima svi su više nego iznenađeni onim što ste napravili.
Uvijek je ugodno nešto pozitivno pročitati. Makar, voljeli bismo ponekad pročitati malo više dubinski osvrt na sam album, jer neki od osvrta prvenstveno daju neku generalnu sliku o albumu i bendu te nas usput pokušaju s nekim usporediti i onda daju neku finalnu, uglavnom numeričku ocjenu. Teško mi se s tim poistovjetiti kao slušatelju, ali i kao izvođaču. Vjerojatno je stvar ogromne kvantitete svega oko nas pa tako i bendova i glazbe i svega pa se sve mora raditi na brzinu. Mislim da je u našem slučaju stvarno vrlo važno preslušati album barem nekoliko puta prije bilo kakvog osvrta. Jer tako smo ga i sami radili, pažljivo i dugo. Važno nam je doći do slušatelja, ali nipošto po cijenu nekih kreativnih ustupaka. Ali drago mi je da možemo još iznenaditi. No, tek nam je treći album. Bilo bi tužno da ne možemo.
Čime se trenutno bavite? Koliko vam sviranje u Mika Male oduzima vremena u svakodnevnom životu? Ili da okrenem tezu, koliko vam daje energije da lakše obavljate svakodnevne stvari?
Svi iz benda imamo svoje životne obaveze koje sigurno, na neki način, i oduzimaju energiju za bavljenje glazbom, ali s druge strane nas čine potpunijim i zaokruženijim ljudskim bićima pa pretpostavljam da se sve uspije negdje izbalansirati. Svaka dobra proba ili koncert daju energiju za daljnje sviranje, a i da izdržimo svakodnevicu.
Na kraju, otkrij nam gdje se sastaju luđaci?
Uvijek na istom mjestu.
