Đenka Bobić ‘Cijeli život mi je u allegro tempu’

Đenka Bobić rodila se na Braču, kao jedna od tri jednojajčane blizanke. Uz još jednu stariju sestru i starijeg brata, bile su ‘atrakcija’ na otoku, no nažalost , jedna od sestara napustila je svijet nakon samo mjesec dana.

– Odmah ću reći da smo Ita i ja na neki način imale isti životni put, do nekih srednjih godina.  1976. godine smo se zaposlile, a mislim da ćemo i u mirovinu u isto vrijeme. Ali, moram se vratiti na djetinjstvo. Bilo je skromno, puno duhovnosti i ljubavi. Opisala bi ga kao jednu pjesmu i radost, zaključuje.

Nakon što su završile osnovnu školu u Bolu na Braču, trebalo je odlučiti gdje će u srednju. Obje su željele upisati glazbenu školu, iako nisu imale prethodnu naobrazbu.

– Dogovorili smo se da pokušamo, i položile smo prijemni za srednju glazbenu školu, a potom smo trebale nadoknađivati svo ono znanje koje smo mogle steći kroz osnovnu glazbenu školu, kaže.

2

U razdoblju kada je turizam cvjetao, Đenka i obitelj bavile su se turistima, apartmanima i stranim jezicima. Majka joj je bila izrazito odlučna, pa su sestre odlazile na privatne satove stranih jezika. Pojašnjava kako se starija sestra odlučila ‘žrtvovati’ i omogućiti mlađim sestrama školovanje, dok je ona ostala raditi u svojoj struci.

– Živjele smo u Splitu, u domu, u maloj sobici. Majka nam je kupila i pianino. Međutim, kad smo završile opće predmete u drugom razredu srednje glazbene škole, htjele smo upisati Pedagošku akademiju. Tada je jedan gospodin Topić radio u referadi i nakon naših zamolbi rekao nam je da će napraviti presedan i uvjetno nas upisati na Pedagošku akademiju. Tako smo u trećem razredu srednje glazbene škole krenule i na prvu godinu Pedagoške akademije, pojašnjava.

Bilo je tu mnogo anegdota sa sestrom blizankom, ponekad bi se i majka pitala koja je Đenka, a koja Ita.

denka-bobic-281016-5

– Jednom su nam turisti došli kući, i ja sam bila u kuhinji, pomagala sam tati. U međuvremenu, ljudi su se odlučili prebaciti na gornji kat, i ostavili su me u kuhinji. Dok su se penjali stepenicama ‘ja’ se spuštam prema kuhinji. Ljudi su bili u šoku, dok nisu shvatili da sam ja doista ostala u kuhinji, a sestra se spuštala stepenicama. A i mama bi se znala zbuniti, pa je jednom u ortodonta u Split povela Itu umjesto mene, i to shvatila tek nakon sat vremena plovidbe, smije se.

14826270_679918092175010_979046768_n

Nakon mature izbrisali su im oznaku ‘uvjetno’, te su nastavile dalje studirati. Bilo je izrazito teško, jer su polagale ispite i za srednju školu i za Akademiju. Svi profesori izlazili su im u susret, a kako kaže, to im je dalo dodatnu snagu. U tim studentskim danima bilo je mnogo anegdota.

– Jedna od njih je da smo na pegli kuhale kavu. Okrenule bi peglu između dvije stolice i kuhale, jer smo morale pripremati ispite za dvije škole, smije se.

Kada su u referadu došle prijaviti posljednji ispit, opet je tu bio gospodin Topić, koji im je rekao kako Šibenik traži dvije učiteljice glazbenog odgoja. No, morale su diplomirati. Gospodin Topić ubacuje prijavnice preko reda, te u veljači 1976. diplomiraju, te Đenka u ožujku počinje raditi u Osnovnoj školi Jurja Šižgorića.

– Tu sam upoznala i supruga. Došao mi je popraviti frižider, to je bilo u šestom mjesecu. Na kraju ljeta, ja i sestra stižemo u Šibenik, počinje školska godina, sve je puno stvari, kofera. Ugledala sam ga i zamolila da nas povede do Njegoševog i prenese nam stvari. Ipak ni tu se nismo sastali, kaže.

U tom vremenu sestra se odlučila vjenčati, a Đenka joj je naumila kupiti televizor. Sa Jadrankom Skenderović sjedila je u Hotelu Jadran, a tada je naišao Đenkim budući suprug, košarkaš Šibenke za kojim su ludjele mnoge žene, a kasnije je igrao u veteranima i radio u svojoj firmi.

– Spomenula sam televizor, a on mi je obećao pomoći nabaviti baš taj koji sam htjela. I tako dogovorimo se mi naći ispred škole, a njega nema. Odlazim na Poljanu, idem viditi što je to uopće, kakva je to Poljana po kojoj svi šetaju. I naravno, ugledam njega sa dva prijatelja i nekom djevojkom. Tu me već nešto ‘štrecnulo’. Iako mi se ispričavao, ja sam odlučila otići pješice na Njegošev. Iznad bolnice zaustavlja se auto, otvaraju se vrata i on meni kaže ‘Izvolite, šinjorina’. To je bilo to, kaže Đenka.

Udala se vrlo brzo, nakon toga su došli Ivan i Toni, a sad je već nona dvojici dječaka, Lovri i Leonu.

Prvi satovi u školi bili su, doslovce, snalaženja. Radilo se na sve moguće naćine, škola je brojila oko 1600 učenika za razliku od sadašnjih 400-tinjak.

– Bilo je u tom periodu učenika koji su sa 17 godina još uvijek išli u osnovnu školu, a ja sam imala samo 20. To je bilo komično. Međutim, boli me jedino što je skoro jedan cijeli razred tragično otišao, što u prometnim nesrećema, što u različitim životnim okolnostima. Sadašnje vrijeme je jako ružno, važno je ono što je u srcu, a ne ono što nosiš, te marke. Roditelji se uhvate prosjeka, sve mora biti 5.0. Nemojmo svoje ambicije prebacivati na djecu, ne moraju svi završiti fakultet, to su brojna zanimanja koja su itekako potrebna, a ne treba imati fakultet, priča Đenka.

denka-bobic-281016-2

2002. godine bila je izabrana za ‘Najnastavnicu Hrvatske’, a tu titulu je zasluženo odnjela jer najviše joj znači kad sretne svoje stare učenike, od kojih mnogi već imaju svoje obitelji. Kažu joj da im je ostala u sjećanju upravo zbog svog rada i energije. To joj daje snagu da ide dalje, uz sve životne okolnosti.

– Bilo je mnogo smješnih situacija, pogotovo u zboru kojeg bi vodila. Tu je zabava i smijeh, kaže.

Od nastavnice je došla  do ‘nastavnice savjetnika’, što joj je velika potvrda za njezinu karijeru dugu čak 40 godina. Od posla se opušta baveći se pisanjem pjesama i izrađivanja pravih umjetničkih djela od školjki.

Đenka je zasigurno ostavila neizbrisiv trag kod svakog učenika koji je želio otvoriti srce prema nečem drugačijem. Uz sve prepreke života, osmijeh joj nikad nije silazio s lica. Kada bi Vam, dragi čitatelji, još više željeli približiti ovu posebu ženu, rekli bismo kako je Đenkin cijeli život u ‘allegro’ tempu.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.