40 godina vjernosti

Desetljećima duga ljubav prema ‘vali’: Zimska noć u krčmi u Zatonu davne ’80. na češkog olimpijca ostavila je neizbrisiv trag

Pavel Konvička, 67-godišnji Čeh i veslački olimpijac, za sebe kroz smijeh kaže da je polu Zatonjanin. I nije to rekao tek tako dok smo sjedili s njim na kavi u prigradskom naselju, jer Pavel je već 40 godina vjeran Zatonu. Zajedno sa svojom obitelji svake godine ljetuje tamo, a sve je počelo još davne 1980. godine kada je s reprezentacijom došao u Zaton na pripreme pred Olimpijske igre u Los Angelesu.

– Na pripreme tadašnje Čehoslovačke reprezentacije išli smo inače u Boku Kotorsku, obično koncem zime jer su kod nas bile velike hladnoće i jezera bi se sva smrznula. Međutim, 1979. godine Crnu Goru pogodio je razoran potres i nakon toga smo odlučili da ćemo naredne godine na pripreme ići u Zaton. Tada je Zaton bio centar veslanja, dolazili su Nijemci, Česi… Svi europski veslači pripremali su se na ovoj poznatoj stazi – prisjeća se Pavel.

Nerazvijeno, težačko mjesto, na njega je ostavilo dubok trag, jer prijateljstva koja je sklopio tada traju sve do danas.

– Bili smo smješteni u privatnom smještaju, po dvoje troje u kućama Zatonjana. Jedne noći nestalo je struje i nismo znali što bismo navečer radili. Bilo je jako hladno, toga se sjećam kao da je bilo lani. Šetajući po Zatonu došli smo do krčme u kojoj je bilo i jugoslavenskih veslača. Krčmu je držao Jure Crnica i on nas je ugostio. Pjevali smo jednu češku, jednu jugoslavensku pjesmu. Cijelu noć smo proveli kod njega u krčmi, a on nam nije htio ništa naplatiti. Bio je nevjerojatan čovjek i tada smo se nas dvojica sprijateljili – govori 67-godišnji Pavel Konvička.

U svojoj karijeri Pavel je 1970. godine na Svjetskom prvenstvu za juniore u osmercu osvojio zlato. Uslijedilo je potom priključivanje reprezentaciji s kojom je na Svjetskom prvenstvu u Moskvi 1973. godine osvojio srebrnu, a zatim i brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Amsterdamu 1977. godine. Sudjelovao je poznati češki veslač i na Olimpijadi u Munchenu, Montrealu i Moskvi, a s veslanjem se oprostio na natjecanju u Belgiji 1985. godine.

– U Zaton nam je uvijek bilo najdraže dolaziti na pripreme, pa mi je, i nakon što sam završio s veslanjem, uvijek bilo lijepo doći ovdje. Nastavio sam zato dolaziti s obitelji. Prvi put sam 1984. godine doveo cijelu familiju ovdje, a bili smo smješteni kod Jakova Martinovića i njegovog brate Drage. Kako je tada bio komunizam, ljudi nisu imali puno novaca, a vlasti nisu dale da se putuje tek tako. Sjećam se da smo dobili dozvolu za ljetovanje u Zatonu 1989. godine jer smo im rekli da djeca moraju na more zbog zdravlja kože. Vozili smo se kroz Plitvice i Obrovac kada su nas zaustavili i upozorili da ima puno vojske i da će uskoro rat, tako da nismo više dolazili dok rat nije završio. Ali smo zato nadoknadili svoje izbivanje iz Zatona, pa smo nekih godina dolazili i po tri puta godišnje – priča Pavel kroz smijeh.

Po struci šumar, taj simpatični Čeh priča kako se Zaton u 40 godina puno promijenio.

– U vrijeme kad smo tek počeli dolaziti, nije bilo prodavaonica, barova, restorana. Danas sve to postoji, ali lijep je bio Zaton i onda kad su postojale samo krčme. Bilo je to malo mjesto, svi su se poznavali, zajedno živjeli. Lagao bih kad bih rekao da je, sada kad je Zaton narastao i ima puno više ljudi, bolje ili gore. Meni je tu isto kao i prije 40 godina. Imam puno prijatelja ovdje i Zaton je za mene i moju obitelj poseban – emotivno će naš sugovornik.

Zbog vjernosti Zatonu već 40 godina, Pavelu je na drugoj Pidoćijadi uručena i zahvalnica. Predsjednik Mjesnog odbora Zaton, Boris Dukić, uručio mu je škrpinu, ručno izrađenu, a češki Zatonjanin nije skrivao emocije…

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.