Sanja Sarić, instruktorica trbušnog plesa i ‘HT’ Yoge te magistrica ekonomije, rođena je Triljanka koja se u Šibenik doselila prije četiri godine. Nakon dugogodišnjeg rada po hotelima i raznim firmama otvorila je svoj studio yoge sa svrhom poboljšanja zdravlja lokalnih ljudi, kako s yogom tako i s trbušnim plesom.
Trbušnim plesom bavi se već 10 godina, a svoje znanje usavršila je mnogobrojnim tečajevima i radionicama, dok je svoj certifikat dobila od ‘Belly dance Academy’ iz Kalifornije nakon trogodišnjeg školovanja.
– Nisam išla u Kaliforniju, ali je postojala mogućnost online pohađanja. To je školovanje gdje se prolazu razni stilovi, pohađaju razni tečajevi što se tiče određenog stila jer trbušni ples ima jako puno stilova. Naravno, postojali su ispiti za svaki od tih stilova preko Skypea, a za svaki ispit dodatno je trebalo smisliti i snimiti svoju koreografiju – priča Sanja kako je izgledalo njeno školovanje.
Zavodljivi ples koji nikad nije bio namijenjen zavođenju
Prije dvije tisuće godina orijentalni ples bio je namijenjen samo poganskim društvima koja su slavila plodnost žene, a bio je izmišljen od žene za ženu u svrhu poboljšanja cirkulacije ženskih reproduktivnih organa. Dakle, nikada nije bio namijenjen zavođenju muškaraca. Najstariji plesovi su egipatski i turski, a na Zapad prvi put dolaze 1893. godine kada je plesačica Little Egypt na sajmu u Chicagu prezentirala orijentalni ples.
– Prvi ulični plesači zvali su se Ghawazzi i Chengis te su na taj način zarađivali za život, a onda su zapadnjaci dolazili brodom zbog poslovnih putovanja te im se svidio taj ples pa su tako oni htjeli platiti djevojkama da plešu na privatnim zabavama. Naravno, neki nisu htjeli jer je to bio njihov folklorni tradicionalni ples, dok s druge strane nekolicina njih je na to pristala – objašnjava Sarić kako je u povijesti došlo do kontroverzi u plesu.
Kako to sve izgleda?
Sanjin trening traje sat vremena, a u njega uklapa i elemente yoge. Od muzike odabire tradicionalnu egipatsku i tursku, a ponekad ‘ubaci’ i španjolsku muziku, pa tako uz orijentalni ples kombinira i elemente Flamenca, Hula plesa i Tahitija za koje kaže da su joj omiljeni nakon trbušnog plesa.
– Pripremni dio su vježbe razgibavanja svih zglobova, onda uvodni dio gdje ponavljamo određene korake. Radimo ‘drillove’ svakog koraka i onda ih spajamo – dva, tri koraka zajedno i napravimo koreografiju. Radimo uvijek na izolacijama tijela, primjerice samo kukovi, grudi ili ruke, pa se na kraju istežemo i opuštamo – objašnjava jedan svoj uobičajeni trening.
Što se tiče opreme, Sarić ne zahtijeva ništa spektakularno niti neizvedivo, stoga njezine polaznice treniraju u običnoj majici i tajicama, a ističe i kako trbuh ne mora biti gol.
– Ne dopuštam korištenje tradicionalnih zvončića zbog prevelike buke iako ponekad napravim iznimku, pa uz njih ubacim i ples s velom – kroz smijeh nam je ispričala.
Trbuhom do samopouzdanja
Sanja nam je otkrila ponešto i o ‘Shakhti’ energiji točnije o kreativnoj energiji ili energiji izražavanja koja se nalazi u zdjelici, a često je, kaže, izblokirana zbog zapadnog odnosno sjedilačkog načina života, ishrane i općenito svega što radimo i načina razmišljanja.
– Kada se rade vježbe za zdjelicu, oslobađa se i ženstvena energija ‘Shakhti’, u prijevodu kreativnost, i tada žena bude puna samopouzdanja, dobiva sjaj u očima pa se poboljšava i zdravlje – objašnjava.
Blagodati plesa
Na pitanje o odazivu plesa u Šibeniku govori nam kako građani imaju više predrasuda nego prema yogi te smatraju da je trbušni ples jako izazovan, pa je tako dobio negativne konotacije.
– Voljela bih približiti taj, prije svega zdravi ples, mlađim curama iako je namijenjen svim uzrastima, a većina njih niti ne zna da je ples tu. Pristupam plesu temeljito i volim tu temeljitost prenijeti na ljude, volim objasniti svaki korak vizualno, koristim sve metode rada, a to sve radim na zabavan način tako da nismo nikad previše ozbiljni. Pa eto, tko želi probati nešto novo uvijek nam se može pridružiti -zaključuje 31-godišnja Sanja Sarić.
