Godinama nakon Domovinskog rata se po Šibeniku pričalo kako je Šibenski kanal u najtežim danima nakon Rujanskog rata zapravo bio miniran te da je kod Jadrije bila točka nakon koje nema povratka za brodove Jugoslavenske ratne mornarice. Naime, 28 godina poslije pripadnici Samostalnog voda za podvodna djelovanja 113. brigade ispričali su za Šibenski portal kako su na ulazu u kanal postavili mrežu od osam tisuća kvadrata na koju su bile postavljene improvizirane podmorske mine. O svom tajnom zadatku, ali i mnogim drugim tijekom rata, pričat će sutra u 19 sati u atriju Muzeja grada Šibenika na predstavljanju fotomonografije.
Ekipa se, priča nam prvi zapovjednik voda, Omer Marinov, sastojala od entuzijasta, ronilaca koji su se poznavali kroz tadašnji ronilački klub Jastog. Kako su i kroz tadašnji sustav teritorijalne obrade obučavani za protupodmorničko i protudiverzantsko djelovanje, stavili su se na raspolaganje 113. brigadi. Neposredno pred napad na Šibenik pozvano je 26 ljudi, a svi su se bez pitanja, u 16 sati pojavili u Ronilačkom klubu jastog i krenuli s osnivanjem postrojbe. Jedan od tridesetak pripadnika postrojbe, Boris Radić, prisjetio se prvog važnog zadatka.
– Mi smo radili isključivo po zapovijedima vodstva 113. brigade, pretraživali smo luku, tražili mine, a onda je došla zapovijed iz Zapovjedništva da blokiramo ulaz, vršimo kontrolu nad ulaskom i izlaskom iz kanala. Šibenčani su, inače, spuštanjem lanca kroz povijest kontrolirali ulaz u grad. No, postojale su podmornice pa smo morali nešto smisliti. Kako sam ja prije toga radio u Zatonu, sjetio sam se da je tamo postojala ogromna čelična užad koja je korištena za označavanje staza u sklopu Mediteranskih igara 1979. godine. Odlučili smo napraviti protupodmorničku mrežu, a pleli smo je na Jadriji više od pet dana. Zanimljivo je da su tristotinjak metara od nas bili pripadnici JRM-a koji su imali cijevi uperene u nas – prisjetio se Radić prvog važnog zadatka voda.
Improvizirane ‘Jupolke’
Brodovi većeg gaza morali su se javljati zapovjedništvu voda i dobiti dozvolu za ulazak i izlazak iz kanala, objašnjava Marinov. Postojalo je vitlo kojim bi se mreža spustila i dizala, a vod je bio opremljen i sonarom kojim se osluškivalo je li koja podmornica u blizini. Na sajlu je bio postavljen jaki dinamometar, a pri svakom naprezanju mreže, uključio bi se alarm, dodaje Radić koji se podsjetio i improviziranog naoružanja.
– Došli smo na ideju da izradimo mine kojih nismo imali jer su ‘prave’ bile preko puta u Minerskoj. Našli smo metalno kućište od dvije mine u koje smo stavili 60 kilograma trotila i uz pomoć stiropora potopili ih na 15 metara dubine. U stare važe piture od Jupola, stavili smo 15-ak kilograma eksploziva, a zvali smo ih ‘Jupolkama’ – kroz sjećanje će Radić.
Cijela operacija miniranja kanala bila je odrađena u strogoj tajnosti, a za mine je znalo samo nekoliko ljudi iz zapovjedništva brigade.
– Mreža je bila spuštena 1. studenog 1991. godine, a možete zamisliti koja je napetost bila prilikom postavljanja jer smo bili na nišanu vojnicima iz Minerske. Ipak, moram reći da smo imali jaku zaštitu regularne i vojne policije. Samo se čekao da netko ispuca prvi metak. Nasreću, to se nije dogodilo – priča Marinov.
Šprice kao detonatori
Sve je to bio entuzijazam i inteligencija domaćih ljudi, Šibenčana, koji su pošto-poto htjeli obraniti svoj grad s mora. Zanimljivo je, sjeća se Marinov, koje su im ideje padale na pamet. Kako je njegova žena radila u ‘poliklinici’, a njemu su trebali upaljači za mine, on je otišao po 50 šprica, odnosno injekcija. Doktori su ga u čudu pitali drogira li se i jedva su mu dali šprice…
Dolaskom na Paninkovac, jedinica se naoružava u listopadu 1991. godine. Tamo nalaze dva takozvana pametna torpeda koja su se bacala iz helikoptera za lov na mine. Pala je odluka da se torpeda nekako instaliraju na njihov novi brod.
– Kako bi ovo mogli instalirati na naš mali ronilački brod, inženjer brodogradnje Zoran Šonc, dao je nalog u bivšem Remontu da se izrade nosači i lansirne rampe za torpeda. Uspjeli su ih instalirati i zamaskirati kako brodovi JRM-a ne bi znali je li riječ o civilnom ili vojnom brodu. Zbog velike težine i stabiliteta broda, on se nije ljuljao i zvali smo ga Sika. Brod smo opremili dubinskim minama vlastite izrade, raznoraznim eksplozivima, upaljačima… Kratko rečeno, brod je bio bomba – veli Radić.
Čuvali i slavno Žirje
Uskoro su dobili dojavu da je u Paklenoj viđen periskop pa su krenuli u pretragu, a našli su zamućenje i turbulencije karakteristične za pogon podmornice. Sljedeća dojava bila je Smokvice, cijelu noć su tražili podmornicu, ali nisu je našli. Nakon toga su čuvali otok Žirje od diverzanata jer su bili obučeni i za protudiverzantsko djelovanje, a jedino ih je podmornica mogla dovesti.
– Kad se JNA povukla u Boku Kotorsku, vod je sudjelovao u oslobađanju NOS Kalika i Miljevaca gdje smo bili logistička potpora 113. i 142. brigadi. Prebacivali smo hranu, municiju, a nekoliko mjeseci smo u komadu bili na Krki. Nijednom je nismo napustili, do konačnog oslobođenja Miljevaca 21. lipnja kada gubimo naš gumenjak. Povukli smo se 1. kolovoza 1992. godine, prelazimo na Paninkovac i ulazimo u sastav HRM-a. Godine 1993. raspušta se vod, a mi smo se većinom vratili na svoje poslove – zaključio je Radić.
Kroz postrojbu je prošlo oko 30 ljudi, a nitko u operacijama nije poginuo. Priču pripadnika postrojbe možete čuti sutra u 19 sati kada će predstaviti svoju monografiju ‘Samostalni vod za podvodna djelovanja 113. brigade’.
