U selu Plastovo, na samo pet kilometara od Skradina, smjestila se mala vinarija obitelji Sladić. Kako se tradicija prenosi s koljena na koljeno, mladi Ivan i njegov stariji brat Marko naslijeđe su uveli u novo tisućljeće. Na 300 metara nadmorske visine puca pogled na otočić Visovac i Visovačko jezero, te na čak 35 tisuća loza.
– Mi smo se, kao mlađa generacija, počeli baviti vinom nakon Domovinskog rata. No, dida i pradida su se zapravo cijeli život bavili vinom. To je takav kraj. Brojimo 35 tisuća loza, a od toga skoro 20 tisuća loza maraštine. Imamo i debit, plavinu i nešto babića, koji nije uobičajen za zaleđe već za obalu – počinju priču braća Sladić.
Njih dvojica, uz oca, imaju jako malo odmora tokom godine. Trganje, fermentacija, prerada i priprema za flaširanje ostavlja samo koji mjesec odmora i pripremu za novu sezonu. U vinariji imaju kušaonicu, a njihov podrum možete i razgledati.
– Kad nas netko dođe posjetiti, uz vino uvijek ima pršuta, sira i maslinovog ulja. Podrum uvijek mogu razgledati, a naša vina kušati diljem Dalmacije – kažu.
Iako ne žive u Skradinu ni u okolici, svaki dan odlaze u Plastovo, a u ovom vremenskom razdoblju najviše se baziraju na podrum gdje se provjerava u kakvom je stanju vino. Braća Sladić obiteljski su posao preuzeli bez ‘po muke’, jer je, kako kažu, to bio logičan slijed. Maraština im je najvažnija sorta – mekana, punog tijela i lipe aromatike, priča mlađi brat.
– Najviše je loza posadio Marko, nakon rata. Naš stari je bio pokretač, a odlučili smo se bazirati na maraštinu od samog početka. Sad se možemo pohvaliti kako najveći vinograd s maraštinom u Dalmaciji imamo upravo mi. Ide uz našu dalmatinsku spizu, kao i uz dobre sireve. Inače, prvi smo u županiji dobili vrhunsku Maraštinu, te smo je prvi buteljirali i plasirali. Bilo je to prije nekih petnaestak godina, možda i više – pojašnjava Ivan.
Njihov logo prikazuje velikog i malog vuka, a zanimljiva je priča kako je logo izvučen iz obiteljskog grba.
– Rekao bih da su to generacije koje jedna za drugom nastavljaju ne samo posao već i obitelj – kaže nam Marko.
Mladi Ivan se bez razmišljanja prihvatio obiteljskog posla.
– To je bila moja odluka, a brat i stari to ne mogu sami. Vidio sam da im trebam pomoći i jednostavno sam počeo raditi. Od podruma, prodaje, ma svega. Nije lako, ali kad imaš pravu pozadinu, odnosno nekog tko te može usmjeriti i pokazati ti kako najbolje raditi i ukazati na greške, dosta je lakše. Uz njih se ne bojim ničeg, vraćaju me na pravi put – smije se Ivan, a Marko se nadovezuje kako je najgori njihov ‘stari’ koji se nikad ne umara i uvijek je u poslu.
Seminari i edukacije za njih su normalna stvar, a ulažu i u nove tehnologije. Kvaliteta im je na prvom mjestu, a godišnje izbace i do 40 tisuća butelja. Za nastavak tradicije Sladićevih nema straha, jer su i Markovi sinovi koji imaju svega šest i deset godina, već su jako zainteresirani za vinograd i sve ih zanima.
A dva brata, kad god se zažele mira i tišine, upute se u Plastovo i na 300 metara nadmorske visine uživaju u čaši maraštine uz pogled na otočić Visovac.
