Sve je počelo davne 1896. godine

FOTO Tanfare s Krapnja ne daju tradiciju zaboravu: Ova spužvarska obitelj otvorila je privatnu galeriju i patentirala proizvod za liječenje teških opeklina



Foto: Ivan Buvinić

Krapanj, patuljasti i najniži otok na Jadranu, prije više od stoljeća naseljavalo je oko dvije tisuće ljudi. Svaka obitelj bavila se spužvarstvom, a danas ih je ostalo tek tri koje nisu napustile tradiciju svojih predaka. Jedna od njih je i obitelj Tanfara. Četvrta generacija Tanfara predvođena Rokom, otišla je korak dalje i na otoku otvorila Galeriju Spuga 2. Svaki posjetitelj Krapnja tako u privatnoj obiteljskoj galeriji može doznati bogatu, ali mukotrpnu povijest spužvarske obitelji, a za Šibenski portal otkrili su kako su, u suradnji s njemačkom tvrtkom Lohmann&Rauscher, patentirali proizvod koji će pomoći u liječenju teških opeklina.

Izlovom i obradom spužvi, priča nam Roko dok sjedimo u hladovini ispred obiteljske galerije, obitelj se počela baviti još davne 1896. godine.

– U počecima se lovilo ribolovnim kopljima i ostima, a u lov se išlo brodicom od šest metara po dvoje. S Krapnja se takvim brodicama krenulo u izlov spužvi od Slovenije do Boke Kotorske, a sve je tada bila snaga volje i prirode. More, vjetar, jedra i vesla. Nije tada bilo ni radija ni televizije, i spužvari su morali biti vrhunski maritimi, sposobni i neustrašivi – prepričava Roko Tanfara.

Stigli su potom i ronilački aparati, a prvi ronilački skafander obilježio je i tragediju u njihovoj obitelji. Naime, pradjed mu se ugušio zbog nedostatka kisika. Imao je tek 29 godina.

– Familiju to nije obeshrabrilo. Naprotiv, naoružali su se s još većom voljom i znanjem da se tradicija obiteljska nastavi dalje – govori Roko.

Kako su se Krapljani uopće počeli baviti spužvarstvom, pitamo ga.

– Na otoku je prije živjelo oko dvije tisuće ljudi i uvijek je glavni problem bio od čega će ljudi živjeti. Fratar iz Grčke koji je došao na otok, obučio je Krapljane o izlovu i uporabi spužvi i prenio im svoje znanje. U to vrijeme spužva se prodavala u grafičku industriju, a u davnoj prošlosti, u Rimskom carstvu, korištena je za oblaganje ratne odore. Navodno je i NASA otkupljivala 70 posto izlova spužve za oblaganje svemirskih brodova, ali već tada se spužva koristila u kozmetici, a tako je ostalo do danas – objašnjava.

Danas je spužva postala cijenjena gotovo kao i zlato. Kilogram, ovisno o kvaliteti, postiže cijenu i do 350 eura, što je rezultiralo masovnim izlovom i uništavanjem bioflore.

– Dubine su se promijenile, zaroni su postali zahtjevniji i dublji, i to povećava rizik, ali i regulira finalnu cijenu spužve. U Turskoj se ona prodaje na grame, dakle došla je u vrijednost zlata. Kod nas, zavisno o kvaliteti, može postići cijenu do 100 eura po kilogramu. Međutim, mi sirovinu izbjegavamo prodavati. Prodajemo samo finalni proizvod, a svaka spužva kroz ruku mora proći najmanje 30 puta. Sve je to težak fizički posao, a spužva je jako osjetljiva i krhka. Znači, kako se radilo u začecima spužvarstva, tako se radi i danas – objašnjava Roko Tanfara.

Gaženje, cijeđenje, čišćenje, sortiranje… Sve to tek je dio procesa obrade spužve, a kemijska obrada strogo je čuvana tajna obitelji. Prije sedam godina s tvrtkom Lohmann&Rauscher razvili su potpuno novi način obrade spužve koji su i zaštitili patentom.

– S njima smo intenzivno radili na otkrivanju medicinskog proizvoda od morske spužve. Oni su ga razvili i sada ga trebaju plasirai na tržište. Riječ je o proizvodu odnosno oblozima za rane najtežeg tipa, opekline petog stupnja. Naime, spužva u sebi sadrži jednu supstancu koja, umetanjem u ranu, oživljava teško oštećeno tkivo i rana počinje zacjeljivati – otkriva Roko prvi put detalje inovativnog proizvoda u medicini.

Spužvarstvo je njegovoj obitelji ‘ugravirano u kosti’, kaže Roko, inače zaposlen kao upravitelj stroja na brodovima za postavljanje naftnih cijevi i brodovima za ronjenje.

– Djeci je prirodna igra tko će dati više koševa ili golova. Vidite, nama na otoku igra je bila tko će brže doplivati do sredine kanala i izvaditi trpa s dna mora. Tako vam more i spužva uđu podsvjesno u genetski kod i prijeđu u ljubav – iskreno će naš sugovornik.

A ono što je obitelj Tanfara generacijama baštinila, sada su odlučili prezentirati široj javnosti.

– U Galeriji se nalaze eksponati koji, da nam ne znam tko ponudi ne znam koliku količinu novca za njih, mi ih ne bi dali. Toliko su dugo u našoj obitelji, toliko je priča iza svake stvari, da one jednostavno nemaju vrijednost. Možda je to najbolji primjer one ‘novac ne može kupiti sve’ – emotivan je Tanfara.

Jedna crno-bijela fotografija posebno mu je draga. Na njoj je Rokov stric Svetoslav koji je spasio više od 200 ljudi iz rudnika Raša u bivšoj Jugoslaviji, nakon što se rudnik urušio.

– Zaronio je na 50 metara dubine, zatvorio nekoliko sekcijskih vrata i tako spasio ljude. Nikada za taj pothvat nije htio primiti nikakvo priznanje ni nagradu, jer je za njega to bilo najnormalnije. A bio je ronioc – priča Roko.

Kroz 12 desetljeća obiteljske tradicije sačuvano je ostalo prvo ronilačko odijelo teško 85 kilograma, prva pumpa za kisik, spasonosni konop, vitlo i još mnogo toga. No, obitelj Tanfara ne planira stati na tome.

– Dobili smo oznaku Hrvatskog otočnog proizvoda, a planiramo uskoro početi se baviti i obradom koralja. Vidite, koralji su zahtjevniji, jer traže ogromne dubine zarona, ali posao oko njih je daleko manji nego kod spužve – objašnjava Roko kojemu je spužvarstvo ipak najveća ljubav.

Iako je prije bilo potrebno osmero ljudi za izlov spužava, danas taj posao odrađuje njih četvero. Ali posao nije ništa lakši. Dapače, postaje još opasniji zbog sve većih dubina, stoga ni ne čudi njezina cijena, upozorenja na važnost očuvanja bioflore i, ništa manje bitne, tradicije Krapljana…

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.