Sve krenulo iz tuge

Hobotnica i lički medo u Jurasima: Marija je 40 godina zaštitno lice pijace, a u vrtu krije posebne životinje



Foto: Duško Jaramaz/Pixsell/ Šibenski portal
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Marija Juras više od četiri desetljeća zaštitno je lice šibenske pijace, prvo Male lože, a nakon rata, i ove naše velike. Prodaje zelje, salatu, sve iz svog vrta u Jurasima, ali osim povrća, njezinu kuću okružuje i pravi zoološki vrt. Slon, paun, hobotnice, medo, puž i vjeverica tek su dio životinja koje Marijin vrt skriva, a sve one su napravljene od živice. Škare, malo mašte i eto pravog pravcatog zoološkog vrta. I da, i ove životinje zahtijevaju konstantnu brigu kao one prave, kazat će naša sugovornice.

– Ako par dana ne podrežem, eto od životinje nastane čudovište. Konstantna su briga, treba ih urediti, rastu. Stare one, starim ja – priča nam Marija koja broji ’70 i kusur’ godina, ali volje i dalje ima.

Marija živicu oblikuje već dvadesetak godina, a sve je počelo nakon što je izgubila sina Antu.

– Iz tuge, počela sam iz tuge i u ovome pronašla utjehu. Godinu i pol nakon što je moj sin poginuo, kod frizerke sam vidjela jednu malu živicu. Zidić. Svidjelo mi se i kažem ja gospođi da ona mene zove kad ju bude šišala i da ću i ja probati. I eto, tako je to sve počelo. Nakon zidića, došla lopta. Pa druga, treća, četvrta…I gledam tako televiziju i vidim ličkog medvjeda. E Mare, kako medvjeda napraviti? Malo sam razmišljala, noge, trbuh i eto lički medo. Kako je grm rastao, tako je i on – priča nam Marija otkrivajući da njezin zoološko vrt oduševljava ljude.

Svakavih životinja ima u Marijinom vrtu, ali velika želja joj je konj, i to propeti.

– Znate, lipo dvi noge u zraku, griva…ali ne znam, ne znam hoću ga ikad napraviti. Grm treba čekati da naraste, za ovakvog konja barem tri godine. A stara sam već za to… – govorim nam Marija.

Ipak, iako joj je štap vjerni pratioc u posljednje vrijeme, na pijacu i dalje ide. Već 40 godina staža broji, a bit će ih i još.

– Prije sam išla svaki dan, a sad nekoliko puta tjedno. Odem tamo, malo popričam sa svojim ženama, mušterijama, vidim svita. Ma nije ti više kao što je bilo prije, nema svita, sve se prebacilo u velike centre. Ali što ću, tako sam navikla. Štaka je tu, ali idem poteke, a kako ću i koliko još…ne znam – kaže nam za kraj.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.