Preko trnja do zvijezda

Htjela je postati glumica, ali Masterchef joj je u 18. godini promijenio život. Danas je predstavnica mlađe garde šibenskih ‘chefica’



Foto: Privatni album/Martina Ristić Stipandžija

Šibenčanka Martina Ristić Stipandžija uvijek je htjela postati glumica, ali je svoj životni poziv pronašla u 18. godini kada je sudjelovala na televizijskom showu Masterchef. Pogađate – nakon toga odlučila je postati kuharica. I to prilično uspješna jer je iza sebe u sedam godina karijere prošla trnovit put od televizijsko-kuharskog lica, do pomoćnice u kuhinji, šefice kuhinje da bi sada svoju mirnu kuharsku oazu pronašla kao ‘pastry chef’ u prestižnom D-resortu u Mandalini.

– Mislila sam da ću biti glumica, to me nekako najviše zanimalo do nekakve 16. godine. Ali, uvijek sam kuhala i cijela obitelj je kuhala. Mater, baba, teta, dida, čača, sav život se vrtio oko spize i stola. Masterchef? Bilo je to turbulentno putovanje za prilično mladu curu, curicu, djevojčicu… Uvuklo me  u svijet kuhanja i odlučila sam da se želim pronaći u kuhinji. Tako je krenuo moj put, dosta zeznuto – ispričala nam je Martina priču o svojim počecima.

Prvi pravi posao bio joj je u restoranu Baš Baš koji je vodila žena chefica. No, odlučila je tražiti sebe i ostvariti se dalje kao kuharica. Sljedeća postaja bio je Zagreb. Otišla je, priča nam, bez kune, na neviđeno. Jedino što je ‘imala’ su dva ili tri razgovora za posao i sređen dječji vrtić za svoje dijete. Ali, stvari su se jako brzo počele kretati…

– Upoznala sam dosta bitnih ljudi u Zagrebu koji su shvatili da znam dosta toga o hrani, vinima… Počeli su me pitati hoću li kuhati za njih. Tako je krenula priča s kuhanjem kod kuće. Nakon što sam to počela raditi, zaposlila sam se u firmi ‘Jedem doma’, koja se zapravo bavi iznajmljivanjem domaćica. Iznajmiš ženu i dogovoriš se što želiš jesti na dnevnoj ili tjednoj bazi. Ideš na Dolac, kupuješ hranu i dolaziš ljudima doma – prisjeća se mlada kuharica.

‘Ali, uvijek sam kuhala i cijela obitelj je kuhala. Mater, baba, teta, dida, čača, sav život se vrtio oko spize i stola.’

Ako mogu muški chefovi, može i Martina 

Bilo joj je to, veli, super iskustvo jer je imala genijalne ljude oko sebe. Također, usporedno je sudjelovala i u otvorenju restorana Noel u kojem je radila s Goranom Kočišem, poznatim chefom. Taj restoran je nakon nekog vremena dobio Michelinovu zvjezdicu. Nakon nekog vremena stigla je ponuda iz Šibenika, a kuharica se vratila u svoj rodni grad bez previše razmišljanja.

– Ipak, Zagreb me je promijenio i zapravo sam shvatila koliko se u ovom poslu možeš razvijati i ‘gristi’. I bila sam strašno ljubomorna na sve te chefove kako su uspjeli, što sve mogu, koliko mogu biti kreativni i slobodni. Ja sam imala kreativnost u sebi, ali je nisam imala priliku izraziti – objašnjava Martina, a mi je pitamo je li lakše muškim ili ženskim chefovima…

– Muškim – odgovara kao iz topa.

Zašto, zanima nas.

– Kužina je muški teren. Bolje reći, profesionalna kuhinja je muški posao. To je žešće igralište gdje trebaš biti jak da se istakneš na neki način. Ženama je jako teško jer ih je malo u kužini. One u kuhinjama rijetko kada rade nekakve ‘bitne’ poslove – govori Martina.

‘I bila sam strašno ljubomorna na sve te chefove kako su uspjeli, što sve mogu, koliko mogu biti kreativni i slobodni. Ja sam imala kreativnost u sebi, ali je nisam imala priliku izraziti’

‘Osvojit ću svakog muškarca, samo neka dođe kod mene na večeru’

Chefovi su većinom muški, koliko vidimo…

– Da. Ali ta situacija se mijenja u svijetu jer divne kuharice dolaze na svoje. Vani žene prednjače i dosta ‘taru’ muškarce – odgovara kuharica.

Gdje vi ‘tarete’ muškarce, pitamo Martinu.

– Ja? U kuhanju. Rekla sam da bih osvojila bilo kojeg muškarca, samo mora doći kod mene na večeru.

I pojesti tiramisu?

– Da. To je moj najdraži desert. Tiramisu doslovno znači ‘razbudi me’. Volim kuhati, volim kuhati za druge ljude. To me ispunjava i čini sretnom. Nikad se nisam bavila nekim skupim namirnicama. Imam 26 godina, navikla sam živjeti normalnim životom u kojem imam budžet za hranu kao i svi normalni ljudi. Samo od jednostavnih namirnica radim normalne stvari – napominje Martina.

Kuhari su posljednjih nekoliko godina postali kao nogometne zvijezde, a tome svjedoče brojni medijski napisi, tekstovi o prijelazima, kuharskim zvijezdama, Michelinovim zvjezdicama… Interesira nas je li tako u trenutačno popularnoj branši.

– Puno mojih kolega je odabralo put ‘nogometaša’. Jer, u ovom poslu se može dobro zaraditi. Ali to podrazumijeva puno odricanja. To su smjene preko 10 sati, bez slobodnog dana, daleko od mjesta gdje živiš. Može se. Svi mi kuhari imamo priliku, ali ja ne želim takav put. To je moj put i poziv, ali ne želim da mi preuzme život kao što je to nekim mojim kolegama. Sklizak je to svijet, a nerijetko uključuje i poroke – veli Martina.

‘Rekla sam da bih osvojila bilo kojeg muškarca, samo mora doći kod mene na večeru.’

Ljubav na prvu žlicu

Dakle, pravi ste nogometaši?

– Da, imat ćeš love, ali nećeš imati vremena. Radim normalnu smjenu, idem kući i živim svoj život – odgovara Martina koja vodi i svoj prilično popularan Instagram pod nazivom Love on the first spoon, u slobodnom prijevodu Ljubav na prvu žlicu.

– Instagram je došao u trenutku kad nisam puno radila u životu. Kuhala sam, ali sam imala pun kufer slobodnog vremena i onda je došla ideja o Instagramu. Moj drugi najveći hobi je gluma, a činjenica je da volim biti u centru pažnje. Volim da ljudi znaju što radim, gdje sam… Na kraju krajeva, želja mi je da ljudi razbiju predrasude kako trebaju imati bijesnu opremu za skuhati nešto dobro. Ma ne, treba vam daska, nož i teća i samo dobra spiza. I hrpa ljubavi, ljubavi i ljubavi. Htjela sam dokazati ljudima kako od gluposti kući za pet minuta mogu napraviti nešto – veli mlada kuharica koja je prestala s aktivnim Instagram objavama kada je postala šefica kuhinje u Scali.

Naravno, kao i svakom boljem kuharu, želja joj je otvoriti vlastiti restoran.

– Bio bi to mali restoran za do 30 sjedećih mjesta gdje bi kuhali ja i moja mater. Sve što znam, naučila sam od nje. Da ona ima moje godine, vrlo brzo bi bila Michelinov kuhar. Točno znam i poziciju u centru grada. Ali velik je to pothvat, prvenstveno odgovornost. Želja mi je i ako bude kakva mogućnost, zagrist ću odmah na prvu – zaključuje kuharica koja zasad ima ideju, a nerijetko je nakon dobre ideje kratak put do realizacije…

‘Želja mi je da ljudi razbiju predrasude kako trebaju imati bijesnu opremu za skuhati nešto dobro. Ma ne, treba vam daska, nož i teća i samo dobra spiza. I hrpa ljubavi, ljubavi i ljubavi.’

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.