Peristil je za ovu restauratorsku četvorku bio sudbonosan. Toni,Frane i Frane zvani Sudbina, nakon što su završili klesarsku školu i Ivana koja je diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu, smijer konzervacija-restauracija postali su restauratori pri Hrvatskom restauratorskom zavodu, te svoje su ‘kosti’ ostavili na najljepšim spomenicima kulture i zadivljujućim portalima.
2011. godine dobili su nagradu Vicko Andrić za restauratorske radove na Peristilu Dioklecijanove palače, koja se dodjeljuje za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj. Ipak, nakon nekoliko godina rada u HRZ-u, ova šarolika ekipa odlučila se upustiti u privatan posao, te su zajedno otvorili tvrtku za restauratorske usluge neobičnog naziva ‘Kor’
– Prije nego što sam odlučio da ću se ipak baviti restauracijom, neko vrijeme proveo sam na vojnom roku, a bio sam i agent za nekretnine. Ipak, ‘uvukla’ me restauracija. Imaš privilegiju raditi na najljepšim spomenicima i mega objektima nulte kategorije diljem Hrvatske. To je san svakog restauratora, započinje Toni Paladin koji je bio prvi učenik klesarske škole koji je zatražio praksu u HRZ-u i- uspio je dobiti.
Najstariji član ove ekipe, Frane Oreb, osebujan je lik. Iako je prvo htio biti rudar kako bi mogao biti voditelj kamenoloma,odlučio se za klesare, a školu je završio 1995. godine, kada je vladao, kako kaže, ‘privatluk’.
– Radio sam svugdje i za svakoga, a imao sam svoju radionu i atelier. Ipak, krenulo je na bolje kada je HRZ-u trebalo radnika na Peristilu. Složila se tada jedna ekipa, koja danas sjedi na ovoj kavi. Kako Ivana voli reći, Peristil nas je progutao kao Bangkok. Restauracija mi je vratila volju koju sam izgubio odmah nakon školovanja, a lipo je kada ‘odvališ’ jedan komad objekta i zamjeniš ga novim, odnosno kako mi volimo reći ‘utopiš’ ga. Najljepši je osjećaj kada dođe promatrač i doista nema blage veze što je stari, a što novi ‘komad’, priča Frane.
Svega 15 restauratora malo je za cijelu Dalmaciju, tako da ‘fantastična četvorka’ ima popriličan broj poziva, ali i radnih zadataka.
– Hvala Bogu, imamo jako puno posla i moram kazati da smo ovih deset godina odživjeli kao prave filmske zvijezde. Objekti na kojima smo imali priliku raditi, lokacije koje su nevjerojatne, nagrade, ma to je nešto posebno. Ujedno, nemamo vremensko ograničenje, a ni novčano, tako da se u potpunosti možemo posvetiti objektu kojeg taj tren radimo, nastavlja Frane.
Jedina žena u ekipi, Ivana Hodak, koja je diplomirala restauraciju zidnog slikarstva i mozaika, kaže kako je u jednom trenu bila posuđena odjelu kamena pri restauraciji Peristila, a onda se jednostavno dogodila velika ljubav.
Frane zvan Sudbina, rastao je u obitelji umjetnika, a nadimak mu je dala profesorica hrvatskog jezika u srednjoj klesarskoj školi.
– Mislio sam se što bi, a majka koja je akademska slikarica i tata koji je kapetan duge plovidbe, savjetovali su me da upišem klesare. Prvi dan škole upoznao sam i Tonija, a kada je profesorica pitala zašto smo se upisali u klesarsku školu, ja sam rekao ‘Dovela me sudbina’. I tako sam postao Frane Sudbina., smije se.
Kako to obično biva, radni dani su nekad ugodni, ali i manje ugodni.
– Lijepo je kad ti radni dan završi pozivom na večeru iniciranu od strane investitora koji je oduševljen našim restauratorskim zahvatima. S druge strane, nekad moramo ‘iščašiti’ par kralježaka kako bismo dopremili radnu opremu, materijal ili prikolicu kamenih masiva u strogi centar mista. Ali, sve se na kraju dobro završi, kaže Toni.
Prethodni posao osigurava im onaj budući.
– Sreća da restauracija bilo kojeg materijala pa tako i kamena nije i ne smije biti brza i brzopleta, nešto na tragu onoga šta se u narodu kaže ‘drži vodu dok majstori odu’, tako da su shodno našoj profesiji i naši planovi dugoročni i održivi. Konkretno, metoda marketinga i naše promocije do sada je išla ‘od uva do uva’. Ni jedan kvalitetan restaurator nemože gramzljivo prikupljati projekte, istovremeno ih odrađivati na nivou i nadati se dugoročnom opstanku, pojašnjavaju.
Iako u svom radnom procesu imaju skalpele, palete, bojila, pigmente, kistove i brojne druge alate, do rezultata ponekad dolaze malo bučnijim i prašnjavijim metodama.
– Postoji i simpatična anegdota na tu temu. Dakle, bili smo u toj bučnoj i prašnjavoj fazi na jednom od naših šibenskih projekata kada nam je jedan gospodin koji je živio u neposrednoj blizini sa prozora ljubazno preporučio da se obratimo jednoj splitskoj firmi koja to radi bez buke, prašine i muke i da odemo vidit portal u obližnjoj ulici koji su ti Splićani odradili i način na koji su ga odradili. Na to smo mi jednako ljubazno zamolili gospodina da se spusti, a kada se spustio i prepoznao ista ta lica koja je vidio u članku, samo se srdačno ispozdravljao s nama izrazivši zadovoljstvo šta i u njegovoj ulici radimo, kaže Toni.
Ipak, dečki i jedna cura iz KOR-a imaju i jednu molbu.
– Zapravo, molba za malo strpljenja svim stanovnicima prostora pod zaštitom za vrijeme restauracije. Vjerujte nam, iza nas svima biti lijepše. Valjda smo bar toliko dužni našim precima koji su nam sve ovo ostavili u naslijeđe, zaključuju.
