Lorenzo Ujević trebao bi biti inspiracija svima. Taj 27-godišnjak ljeti radi u svom restoranu, a sada je mjesec dana bio u afričkom sirotištu

Rastemo pomažući jedni drugima. Otišao sam pomoći njima, a zapravo su oni pomogli meni. Zaključne su to riječi 27-godišnjeg Šibenčanina Lorenza Ujevića s kojim smo dogovorili intervju nakon njegovog povratka iz Afrike gdje je proveo mjesec dana volontirajući u sirotištu u Tanzaniji. Stoga ovaj novinarski članak namjerno započinjemo zaključkom, jer priča o Lorenzu i njegovoj humanosti, sve je samo ne obična. Priča je to koja budi optimizam i nadu, vjeru da zaista još postoje dobri ljudi, spremni dati dio sebe za druge, i to one kojima je pomoć najpotrebnija.

Oni koji znaju Lorenza, kažu da je skroman, ali velik, a uvjerili smo se u to i mi.

– Sretan ti Božić Renzo! Jesi se oporavio od puta ili si još odsutan? – upitali smo ga kad smo sjeli na kavu.

– Odustan sam, valjda to sve triba sist’ na svoje misto. Ajmo to nazvat ‘jet leg’ premda znam da to nije to. Ma još nisam doša’ sebi. Razumiš, bija san u Africi di ljudi nemaju toplu vodu, struju, žive od 200 kuna misečno… Ali znaš na šta san se smrznija. Koliko god im je težak život, oni su uvik nasmijani. Sanjaju o Europi, a mi ode imamo sve i samo kukamo. Kad vidim koliko hrane bacamo, koliko ne koristimo sve potencijale koje imamo… I uvik nam je malo – slagao je promišljeno riječi pokušavajući nam objasniti kakav je zapravo život ljudi na Crnom kontinentu.

afrika lorenzo15

Ljeti radi od jutra do mraka, a zimi stavlja naprtnjaču na leđa i kreće na put

Vraćamo se na početak. Lorenzo je mogao upisati bilo koji fakultet, no nakon prve godine studija turističkog menadžmenta na Veleučilištu u Šibeniku, shvatio je da ga fakultet ne zanima i krenuo raditi. Kroz srednju školu bavio se vaterpolom, konobario, postao između ostalog i redovni darivatelj krvi, a onda je, nakon odustajanja od fakulteta, s roditeljima sjeo za stol i dogovorio otvaranje ‘Nostalgije’. Isprva kafić, danas restoran koji je na TripAdvisoru prestigao čak i Pelegrinija.

–  Godinu po godinu se trudimo i osluškujemo goste. Naš duh jednostavno nije dozvoljavao da se uljuljamo i sad smo tu gdje jesmo, radimo i trudimo se iz godine u godinu biti što bolji. Ja radim kao konobar i vodim restoran, tata je u kuhinji s ostalim zaposlenicima, sestra hostesira, a majka je ‘vatrogasac’, gasi ‘požare’ gdje god stigne – priča u kratkim crtama posao od kojeg obitelj živi, a radi ga punog srca.

lorenzo nostalgija

A kad sezona prođe i vrata ‘Nostalgije’ zatvore, Lorenzo kupuje kartu i odlazi na put. Točnije, ostvaruje svoje želje. Dosad je, kaže, proputovao 30 zemalja, a posljednje mu je putovanje promijenilo život.

– Prije dvije godine sam se priključio udruzi Ardura kroz projekt ‘Veliki mali brat’ i tu sam volontirao s dečkom koji je imao težak život. Zadatak mi je bio maknuti ga od loše svakodnevnice i uspio sam kroz godinu dana i zbog toga sam stvarno sretan. Preko Ardure sam došao i do Kolajne ljubavi, udruge koja ima sirotište u Tanzaniji. Predsjednica Ardure Nina Živković uvelike mi je pomogla u cijelom procesu odlaska u Afriku, položio sam psihotest i u roku od dva dana kupio avionsku kartu. Prije toga sam morao organizirati jednu humanitarnu akciju prikupljanja novca za udrugu, to sam odradio u župi na Vidicima i s prikupljenim novcem kupljeno je 50 kilograma stvari i potrepština za sirotište koje sam odnio u Afriku – priča nam.

Prije Afrike postao kum Afrikancu

Dolaskom u sirotište, Lorenzo je dobio okvirne zadatke. Trebala im je, govori, ‘muška ruka’ za građevinske radove, a sve što nije znao, pitao je časnu sestru koja upravlja sirotištem. Šišao je tako živicu, popravljao mreže za komarce, premještao namještaj, uređivao sobu za časnu koja uskoro treba preseliti u sirotište, a puno vremena provodio je i u igri i zabavi s djecom.

afrika lorenzo8 afrika lorenzo9

– U sirotištu je smješteno trenutno 28 djece razne dobi, od vrtićke do školske, i mogu slobodno reći da oni imaju puno bolji život od ljudi van sirotišta. Ustaju jako rano, čiste po sirotištu, doručkuju, odlaze u vrtić u sklopu sirotišta, a neki od njih pješače do škole i po nekoliko kilometara. Njihov život je zapravo kvalitetniji od onog van sirotišta. Izvan zidova krije se prava slika Afrike – govori Lorenzo pomalo izgubljeno, kao da mu se pred očima iznova vrte slike neimaštine koju je vidio.

afrika lorenzo2

No njegova želja za pomoći drugima počela je i prije odlaska u sirotište. Naime, odlučio je postati kum dečku kojeg donedavno nije poznavao.

– Kolajna vodi računa o oko 1.500 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i svatko tko želi može im pomoći na način da postane ‘kum’. Ja sada svojim kumstvom pomažem dečku da studira i plaćam mu godišnje studij tisuću kuna. Kolajna mi je ponudila njega i ja sam pristao, dobio sam sve njegove podatke, sliku, izvještaje iz škole, diplomu. To je dečko kojem su roditelji umrli, potom i župnik koji je skrbio o njemu, a onda ga je preuzela časna. Ona mu nije mogla financirati daljnje školovanje, ali srećom sam se pojavio ja i omogućio mu to – govori 27-godišnjak s osmijehom na licu.

Lorenzovoj sreći nije bilo kraja kada je svoje kumče upoznao. Tražio ga je danima i pokušavao doći do njega, a na kraju se upornost isplatila. Pronašao ga je, upoznao, a počastili su se i sokom od manga.

– Jako je teško dočarati taj život. Pokušavao sam shvatiti kako mogu biti uvijek nasmijani ako im je tako težak život, ali zapravo nama fali ono što oni imaju, a to su one krucijalne ljudske vrijednosti – iskreno će naš sugovornik.

Stanovnici se hrane iznimno skromno. Uz rižu, tjesteninu, voće i dehidrirane ribe koje se danima ‘sunčaju’ na plus 30 stupnjeva Celzijevih, najčešće se na jelovniku nađe ‘ugali’, kaša od brašna i vode.

afrika lorenzo11

– Kad bih se upoznao s nekim, bilo mi je jako teško pitati ‘kako si, kako tvoji?’ Jednostavno ti je sužen prostor za komunikaciju, svi imaju u neku ruku jako tešku sudinu, ili su izgubili roditelje ili su HIV pozitivni, što je dolje ogroman problem. Novi predsjednik uveo je besplatno školstvo za djecu i radi na tome da kućanstva dobiju struju, ali to je ogroman proces koji teče jako sporo – veli.

Dijete ostavljeno ispred sirotišta

Lorenzo se iz Afrike vratio prepun dojmova i scena koje će mu zauvijek ostati u sjećanju. Jedna od njih svakako je bila dolazak u trošnu kućicu od 15 kvadrata u kojoj ljudi žive zajedno s mačkama i kokošama, a na krevetu je ležao starac kojemu je svećenik davao posljednju pomast.

– Jedno jutro smo se probudili i našli dijete ostavljeno ispred sirotišta. Rodila ga je majka koja nije platežno sposobna to odgajati ga, premda ima tu želju, a iz bolnice ga je ukrala žena koja ne može prirodno imati svoju djecu. Došla je socijalna radnica, saznali smo njegovu sudbinu i on je sad u sirotištu. Od plača na početku i djeteta koje nikome nije htjelo doći u ruke, taj dečkić je na kraju plesao s drugom djecom i igrao se loptom napravljenom od ostataka plastičnih vrećica – emotivno će Lorenzo.

afrika lorenzo7

Završetkom volontiranja odlučio je popeti se na Kilimanjaro, najviši vrh Afrike visok 5.895 metara, o čemu je Šibenski portal već pisao. Majka mu, priznaje, nije bila nimalo oduševljena, ali znala je da će napraviti ono što je naumio.

– Uplatio sam sredstva agenciji Fair Travel koja većinu zarade ulaže u lokalnu zajednicu i definitivno bih je preporučio svakome tko se želi penjati na Kili. A osjećaj je nevjerojatan – govori između ostalog.

‘Camino ti ne daje ono što želiš, nego ono što u tom trenutku trebaš’

Godinu dana ranije taj 27-godišnjak ostvario je još jednu želju. Propješačio je Via de la Platu, najdužu rutu Camino de Santiaga i posvetio je preminuloj Diani Klarić, ljubiteljici putovanja i prijateljici koja je na njega ostavila dubok trag, a po kojoj je nagrada Hrvatskog kluba putnika dobila ime.

– Camino je bio moja davna želja. S Dijanom sam bio jako vezan, a njeno prvo predavanje o Caminu bilo je upravo u ‘Nostalgiji’. Od tada je u meni tinjala želja da odradim Camino, a kako sam s Hrvatskim klubom putnika posjetio Sevillu, nisam se puno mislio. Kako sam gazio, tako je tijelo očvrščivalo. Trebao mi je 41 dan za 1.200 kilometara i išao sam potpuno sam. Putem sam upoznao divne ljude, Španjolca kojem je umrla žena i koji je prošao težak životni period, a koji nije skidao osmijeh s lica tijekom hodanja. To je nevjerojatno i definitivno mogu reći da je tu glava najvažnija. Negdje na pola puta presreo me čovjek iz samostana i pozvao me da se smjestim kod njih jer su smještaji za hodače tada bili zatvoreni. Spremili su mi večeru i zamolili me ako mogu prisustvovati misi. U sklopu samostana je i centar koji skrbi za starije i nemoćne bez rodbine, i kad sam vidio kako ljudi bez ruku, slijepi, nijemi, štuju Boga i koliko su zahvalni što su živi, rekao sam sam sebi ‘kakva bol, kakvi žuljevi. Nemam pravo kukati nego samo nastaviti’. Prilikom odlaska iz samostana svećenik me blagoslovio i poželio mi ‘buen camino’. Kad god mi je bilo teško, samo bih se sjetio toga i nastavio dalje – prisjeća se Ujević.

camino renzo
Screenshot/YouTube

Na Camino, dodaje, nije išao iz vjerskih razloga, ali se put od 1.200 kilometara ipak pokazao vjerskim.

– Ne funkcioniram svjetovno, funkcioniram duhovno. Camino ti ne daje ono što želiš, nego ono što u tom trenutku trebaš. Ja sam se u to uvjerio tijelom i duhom – poručuje taj mladi Šibenčanin.

Tko zna gdje će ga novi ‘camino’ odvesti, ali jedno je sigurno. Lorenzo Ujević zasigurno će ponovno otići volontirati u sirotište i iznova dati dio sebe makar za samo jedan dječji osmijeh i sreću. Jer ništa nije vrijednije od toga…

afrika lorenzo4 afrika lorenzo6

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.