Maja Filipi 28-godišnja je Šibenčanka koja se crtanjem bavi od malih nogu, a posljednjih sedam godina tim se hobijem počela baviti intenzivnije. Danas njezini radovi krase mnoge domove, a sve je započelo iz hobija.
Nikad nije razmišljala o crtanju kao ozbiljnom zanimanju, predstavljalo joj je razonodu dok jok je kroz odrastanje u fokusu bio sport. Košarku je trenirala četiri godine, nakon toga taekwando i jedino što je htjela bilo je postati uspješna u sportu.
– Bila sam na dobrom putu da ostvarimo svoju želju, no život me odveo u drugom smjeru. U međuvremenu sam se upisala na Veleučilište u Šibeniku, prometni smjer i fokusirala se da to što prije završim. Svojevrsna prekretnica što se crtanja tiče bila je kad je sestra kupila crtaći ugljen za sebe i htjela isprobati crtanje tom tehnikom, no kako zbog poslovnih obveza nije imala dovoljno vremena za crtanje, dala je ugljen meni. To me privuklo i od tad, koliko mi obveze dopuštaju, gotovo svaki dan nađem barem sat-dva za crtanje, to me opušta i smiruje i više ne mogu ni zamisliti život bez crtanja – priča nam Maja.
Bilo je tu puno pokušaja i promašaja, otkriva, ali s vremenom se razvijala na tom području učeći na vlastitim pogreškama i neprestano težeći usavršavanju.
– Skupljala sam savjete i praksu i najviše od svega usavršavala se vježbom. Koliko god je važnost talenta neupitna, bitna je vježba i upornost – priča nam Maja koja najčešće crta olovkom, no koristi i druge tehnika kao što su pastel i ugljen.
Maja najčešće crta portrete i iza svakog stoji u prosjeku desetak sati rada.
– Sve ovisi o zahtjevnosti tog portreta, konkretno o količini detalja jer nije isto nacrtati dijete i starijeg čovjeka. Ovisi i o kvaliteti fotografije koja služi kao predložak, nerijetko fotografije budu stare i oštećene, ponekad i jako male što može predstavljati problem. A i neke mi je crteže jednostavno draže raditi, na primjer djecu, pa to onda i nekako lakše i brže ide – otkriva nam.
Prve slike se ne sjeća jer kako kaže, bilo je puno tih ‘prvih slika’. Ipak, izdvojila bi sliku leoparda naslonjenog na grani kao jednu od prvih boljih slika.
– S vremenom su i slike postale bolje pa time i meni draže, moglo bi se reći da su mi najdraže one slike oko kojih sam se najviše namučila jer što je slika teža to je zadovoljstvo nakon obavljenog posla veće. Primjerice Clint Eastwood i Hugh Laurie, odnosno glumac koji glumi dr. Housea, su mi među najdražima. Dakako, veliku statisfakciju predstavlja i spoznaja da neke od slika koje sam nacrtala krase nečije domove o čemu sam na počecima svog crtanja mogla samo sanjati – zaključuje.
