Gorana Blaževića, putnika i avanturista iz Umaga koji je 10. listopada krenuo pješačiti iz Jordana sreli smo u Šibeniku. Na putovanje dugo 3200 kilometara Goran se odlučio kako bi ukazao na probleme izbjeglica koji stalno pristižu, dok ih Europa ‘ograđuje’ zidovima, a svoje putovanje nastavlja prema rodnom Umagu u koji bi trebao stići u ožujku.
– Prvo sam htio volontirati u kampovima, međutim, svi su odgovori bili negativni. Odbijali su me jer su imali previše volontera ili zato što nisam bio član Crvenog križa. Odlučio na hodanje kojim sam želio prikazati zajedničku crtu tri religije-islama, kršćanstva i židovstva. Čim ljudima spomente muslimane, oni odmah pomisle na ISIS, odnosno na terorista koji siječe glavu. Sve me je to ljutilo, pa sam odlučio krenuti pješice iz jordanske Petre i dokazati kakvi su zapravo muslimani, kaže Goran.
Goran se, na neki način, želio solidarizirati s izbjeglicama, pa je birao rute koje su bile daleko od turističkih. Iz Jordana je stigao do Jeruzalema, a potom je pješačenje nastavio do Sredozemnog mora i Tel Aviva. Zatim je slijedio Cipar do kojeg je išao avionom, a najviše imigranata vidio je u Grčkoj.
– U Grčkoj su izbjeglice smještene u njihove ekonomski neisplative hotele. Naslušao sam se brojnih tužnih priča, ali ono što me najviše šokiralo i što nisam znao je način na koji funkcionira ‘švercanje’ nesretnih ljudi u gumenim čamcima. Primjerice, Turci koji rade za švercere, u čamac utrpaju jadne ljude koji po prvi put vide more i voze se s njima svega 20 metara, a onda iskoče iz čamca. Ja nemam pojma kako ti ljudi koji nikad nisu vidjeli more, a kamoli vozili gumeni čamac, dođu do obale. Mogu jedino pretpostaviti da se radi o mobitelima koji ih navode putem karata i GPS-a, priča.
Mnogo se pričalo kako su izbjeglice samo muškarci koji imaju ‘pametne mobitele’, a Goran nam pojašnjava kako je sasvim normalno da mobitele danas ima svatko.
– Te priče su stvarno besmislene. Pa beduini imaju bolji mobitel od mene, smijali su mi se kad sam im pokazao svoj pametni telefon, kaže.
Na svom putovanju nikad nije bio gladan i žedan, a sve zahvaljujući gostoprimstvu muslimana.
– S obzirom da je kampiranje zabranjeno, prije samog početka puta kroz glavu mi je prolazilo pitanje-gdje ću spavati, hoće li me netko primiti i slično. Kad sam hodao od deset automobila, barem šest ljudi zaustavilo se i pitalo me gdje idem i treba li me povesti. Kada bih rekao da ne treba, dali bi mi kruga i vode. To je nešto posebno. Nekad je tako bilo po našem selima, a sad se sve izgubilo. Muslimani poštuju određena pravila, a jedno od njih je i pomoći putniku. Gdje god da sam bio, imao sam ne samo krov nad glavom, već hranu i takvo gostoprimstvo kojeg više nemate nigdje osim u zemljama Bliskog istoka. Kad bi svi bili kao Muhamed kod kojeg sam boravio, nama bi svima bilo puno bolje, kaže Goran.
Nekoliko godina razmišljao je o ovom putovanju, bilo je strahova i brojnih pitanja, no sve je nestalo kada je počeo hodati.
– Nekoliko dana prije početka boravio sam turistički u Jordanu, zbog aklimatizacije. Najgore je započeti, no čim sam počeo hodati prvotne brige su nestale. Onda su se počele javljati nove- što ako mi bude hladno ili ako bude kiša? Ta moja briga trajala je vrlo kratko, jer se kroz pet, šest minuta pojavi netko tko će ti dati krov nad glavom. Preporučam svima da misle na sebe i da odvoje vrijeme samo za sebe.Uvijek gledamo na sat, nešto nas veže-posao i različite obaveze. Pa svi imamo godišnji odmor. Često se sjetim svojih početaka ‘hodanja’. Naviješ alarm ujutro jer želiš imati dnevno svijetlo i uvečer pogledaš na sat da naviješ alarm za sutradan. Za mene je to uvijek jedno bezvremensko iskustvo, nešto potpuno drugačije.To je zapravo smisao hodanja, zaključuje.
Više o Goranu i njegovim putovanjima možete pogledati na facebooku Goran 4km/h.
foto: facebook
