Šibenik neupitno u svojoj višestoljetnoj povijesti ima veliki broj zaslužnih građana koji danas u svom gradu nemaju ni ulicu, a kamoli spomenik. S idejom podizanja spomenika velikanima iz svoje povijesti Šibenik je očito na Vi. Tek trojica naših sugrađana našli su svoje mjesto u javnom prostoru grada. Prvi je ‘uselio’ Meštrovićev Juraj Dalmatinac 27. lipnja 1962. godine. Za njim, tek 21. prosinca 2000. godine ‘stiže’ kralj Petar Krešimir IV, rad Marije Ujević, a 11 godina kasnije, 22. listopada, Hrastin Dražen Petrović.
U javnim prostorima Šibenika smjestili su se i papa Ivan Pavao II. na Meterizama te sveti Franjo Asiški u Perivoju Luje Maruna. Uz još pouzdano neutvrđen identitet velikaša u niši Kneževe palače tu priča sa spomenicima velikanima šibenske povijesti prestaje.
Treba reći i kako smo nekolicinu uklonili, poput Tomassea iz đardina i bista narodnih heroja s rive.
Hoće li Ante Šupuk, 180 godina od rođenja, dobiti ‘ljudskim okom mjerljiv’ spomenik na Poljani kakav predlaže Ivica Poljičak ili apstrakciju u obliku osvjetljene fontane koja bi simbolizirala samo jedan od njegovih brojnih doprinosa u razvoju Šibenika ostaje nam pričekati i vidjeti.
Što je s ostalima i hoće li im Šibenik ikada odati počast kakvu su zaslužili? Za sada je više uklonjenih nego postavljenih spomenika u gradu pa je pravo pitanje zna li se Šibenik javno ponositi i hvaliti svojim sinovima ili mu oni služe samo u dnevno-političke svrhe.
