Ciljeve i odredbe Istanbulske konvencije odnosno Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, predstavila je danas u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić sociologinja Maja Sporiš, inače članica Foruma SDP-a Zagreb.
Na samom uvodu istaknula je kako nijedan akt u povijesti Hrvatske nije izazvao toliko bure i prašine koliko je to napravila Istanbulska konvencija, no smatra kako se taj ‘cirkus’ dogodio jer ‘ne znaju svi ljudi o čemu se zapravo radi u njoj’.
– Sjedila sam u radnoj skupini koja je prevodila Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama. Konvencija je otvorena za potpisivanje 2011. godine, a RH ju je je potpisala 2013. godine, no ratificirali je nismo. Europska Unija potpisala ju je 2017. godine. Drugim riječima, potpisom država kaže da se slaže s odredbama akta, dok se njezinom ratifikacijom ona pravno ugrađuje u zakonodavstvo država koja ju je ratificirala – pojasnila je Šporiš, naglasivši kako su Istanbulsku konvenciju ratificirale čak i Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Turska.
– Odredbe Konvencije su da se na žrtvu i položaj žrtve gleda u cijelosti, konvencija zahtijeva međuresornu suradnju, može se primijeniti na širi krug žrtava, a definicija obiteljskog nasilja je rodno neutralna. Konvencija podrazumijeva obiteljsko odnosno partnersko nasilje i međugeneracijsko, odnosno ona ide za tim da zaštiti žene od nasilja i jednako ih tretira u okviru ove konvencije. Prema njoj nema pozivanja na vjerska prava i slobode, tradiciju i običaje kao olakotne okolnosti za kreiranje zakona, predviđa stambene prostore za žrtve, daje potporu programima za ekonomsko i političko osnaživanje žena, dok su države dužne donijeti nediskriminirajuće propise i strateške akte – navela je Sporiš.
Na pitanje zašto Istanbulska konvencija govori samo o nasilju nad ženama, Sporiš odgovara statistikom prema kojoj je u 2016. godini zabilježeno 10 posto više kaznenih djela s elementima nasilja prema ženama u odnosu na godinu prije.
– Brojčano gledano, 129 žena su bile počiniteljice kaznenog djela s elementima nasilja , naspram 1.519 muškaraca. U razdoblju od 2012. do 2016. godine ubijene su 72 žene od strane partnera, a podatke za 2017. godinu još čekamo – poručila je.
Pojasnila je i pojam roda kao uloga koje nam društvo dodjeljuje, naspram spola kao biološke kategorije.
– Na javnim raspravama koje se protive ratifikaciji Konvencije često se govorilo o zahodima jer su ih valjda smatrali najboljim primjerom za ‘zatući’ Istanbulsku konvenciju, navodeći kako u Danskoj postoje zahodi koji nisu obilježeni simbolima za žene i muškarce. A upravo su Danci najnapredniji u rodnim ravnopravnostima i sličnim politikama. Rodna ideologija je da će naša spolnost u društvu postati irelevantna, ali logički gledano, ako se ja u ženskom tijelu osjećam kao muškarac, onda sam transseksualac, i to je u RH već regulirano zakonom – napominje.
Sociologinja Sporiš istaknula je kako bi se ratifikacijom Istanbulske konvencije osigurala i sigurna skloništa na svakih 10 tisuća stanovnika te krizni centri na 20 tisuća stanovnika, poduzele bi se konkretne mjere za ekonomsko osnaživanje žrtve, uspostavile bi se namjenske službe i bili bi strože regulirani nalozi zabrane prilaska žrtvi, osigurale bi se naknade štete žrtvama, uspostavila bi se jasna odgovornost države za propuste nečinjenja prema žrtvama i tako dalje.
