– U mojoj staroj školi ima jedan dječak, Mate Bralić, za kojeg se prikuplja pomoć jer je slijep. Htio bih mu od prodaje jednog svog adventskog vijenca novčano pomoći jer znam kako je biti u takvoj situaciji. Malo je ali nisam u prilici pružiti mu više i ovo je od srca, riječi su to Ante Mučića, 16-godišnjeg dječaka iz Žaborića kojemu je prije šest godina otkriven tumor na mozgu. Prvi.
Anti je tumor na mozgu dijagnosticiran 2010. godine nakon čega je uslijedila operacija na Rebru, 32 zračenja i osam kemoterapija.
– Nije mogao hodati ni govoriti ali sve smo to prošli zajedno. Veliku radost pronalazi u izradi kamenih kućica i adventskih vijenaca od čoka vinove loze. To radi kako bi mi financijski pomogao ali i radi osobnog ispunjenja budući da tada ne misli na bolest. Nakon prvog tumora i dugotrajnog oporavka, Anti je u prosincu 2014. dijagnosticiran novi. Bio je dobro, pun života, radio je adventske vijence i tada je sitgao poziv iz Zagreba. Nije bilo lako ali prihvatili smo to jer je najvažnije ići naprijed i boriti se. Sada čekamo nalaze da vidimo na čemu se jer kod ovih bolesti uvijek postoji neizvjesnost. Mi se nadamo i vjerujemo da će biti bolje, priča nam Zdravka, samohrana majka koja je Antu čekala cijeli svoj život.
Zdravka dugi niz godina nije mogla imati djece i Antu je dobila relativno kasno, s 42 godine. Od tada, on je njezin cijeli svijet, njezino sve za koje se bori iz dana u dan. Umorna je, da, jer nije lako to sve prolaziti ali dok je Ante s njom, ona je sretna.
– Ja sam u mirovini koja nije velika, imamo nešto te invalidnine i doplatka, imam malo vrta i snalazim se. Meni nije ništa problem dok god je moje dijete dobro. Dobri ljudi su mi puno pomogli jer s mojim primanjima, posebice kada imate dijete s većim potrebama, nije lako. Ljudi su mi pružili koliko su mogli jer nikome nije danas lako, priča nam Zdravka koja je i sama lošijeg zdravstvenog stanja ali ne žali se.
Ante je učenik drugog razreda Ekonomske škole, smjer komercijalisti, i posebno voli strukovne predmete. Satove mu drže profesori koji dolaze kući budući da je za njega napravljen poseban raspored kako bi imao što manje opterećenja.
– Dolaze profesori, šećem, vježbam na strunjači, surfam internetom i izrađujem svoje kućice i adventske vijence. Tako mi prolaze dani. Izrada kućica i vijenaca ide sporo jer ja kad radim želim da napravim kako valja ili nikako. Kamen za kućice izrađujem sam od smjese jer se prirodni kamen zbog svojih udubljenja i izbočina nije pokazao dobrim, priča nam Ante koji ima poseban radni prostor uređen u drvarnici.
Ono što Anti posebno pomaže u teškim trenucima je vjera u Boga i, kako nam kaže, da nije vjerovao u Njega ne bi izdržao sve ono kroz što je prošao.
– Mene vjera jedino i drži, živim u nadi da će meni njega Bog spasiti. Teško je nešto prihvatiti ali ne možete tu ništa, vjerovati da će biti bolje i trudit se je jedino što vam preostaje. Ne odustati. Kad mi je teško, kad vidim da ću pasti, On me podigne. Ja sam sretna što je moje dijete živo i što je kući, a puno nam pomažu susjedi i obitelj. Kad god nam nešto treba, oni su tu. Zahvaljujući svima njima nikad nismo osjetili neimaštinu. Teško mi je ponekad jer Ante nema prijatelja ali znate kako je to. Kad je čovjek bolestan, svi se razbježe. Njegovi vršnjaci gledaju curice, gledao bi ih i on da može, a ne izrađivao kućice, priča nam ova samohrana majka.
Ante je do trećeg razreda išao u školu, imao prijatelje i sve one ‘probleme’ s kojima se susreću djeca. Preko noći mu se život promijenio ali Ante na sve i dalje gleda pozitivno.
– Dok se radi, dobro je, kratko sumira Ante koji se veseli Božiću koji će provesti u krugu obitelji.
Anti izrada adventskih vijenaca i kamenih kućica pomaže da ne misli na bolest, a svi mi mu možemo pomoći kupnjom istih i pokazati da još uvijek u sebi imamo dobri duh Božića. Duh koji je kod Ante svakako prisutan jer bez obzira na svoju situaciju, on gleda kako pomoći drugome.
