Nekoć 50, danas jedva dvadesetak djece koliko ih pohađa područnu Osnovnu školu Fausta Vrančića u Zatonu. Od četiri učiteljice razredne nastave koje su do prije osam godina predavale u zatonskoj školi, ostale su samo Ana Ljubičić i Jelena Mrša. Prva dva razreda vodi Mrša, trećaše i četvrtaše Ljubičić.
– Za vrijeme Domovinskog rata imali smo kombinirane razrede. Nastava se održavala po konobama i garažama, učenici su bili u kombiniranim razredima, a onda su se s vremenom vratila razredna odjeljenja. Učenika je bilo više, svaka učiteljica vodila je svoj razred, sve do 2009. godine kada su učenici ponovno spojeni u kombinirane razrede jer ih je malo, priča nam Jelena Mrša koja je od 30 godina radnog staža njih 25 provela u Zatonu.
Zadnjih godina broj rođene djece u Zatonu predstavlja dovoljan argument za povratak normalnih razrednih odjeljenja u područnu školu, ali to ipak nije slučaj.
– Roditelji su pomalo počeli upisivati djecu u gradske škole. Razloga je mnogo, neki roditelji smatraju da njihova djeca neće dobiti dovoljno znanja u Zatonu, drugima je argument da se učiteljice ne stignu dovoljno posvetiti svakom djetetu pojedinačno, trećima je lakše pokupiti djecu iz škole u gradu ako tamo rade, objašnjavaju Mrša i Ljubičić.
Ipak, na dvije učiteljice nije bilo nikakvih službenih pritužbi, a najveća im je satisfakcija kad učitelji i nastavnici u višim razredima kažu kako zatonska djeca nimalo ne zaostaju sa znanjem.
– Trudimo se maksimalno, mnoge stvari za rad kupujemo od svojih novaca, od papira, boja, CD-a, pa sve do lopti za tjelesni odgoj. Roditelji nam pomognu i kupe wc papir, maramice, ubruse… Snalazimo se. Djeca u kombiniranim razredima nisu nimalo zakinuta naspram onih koji pohađaju nastavu u klasičnim razrednima, napominje Ljubičić.
Jedini nedostatak rada u kombiniranom razredu, složne su, jest zadavanje zadatka jednom razredu kako bi bili tihi, dok s drugim razredom obrađuju određenu tematiku.
– Drugog nedostatka u principu nema. Programi su u nižim razredima slični, posebice u kombinaciji prva dva i trećeg i četvrtog razreda, pa im gradivo znamo objašnjavati u isto vrijeme. Primjerice, u matematici rade iste radnje samo s većim ili manjim brojevima, a ako obrađujemo gramatiku ili pravopis, manjim uzrastima takvo što može samo koristiti za ubuduće, smatra Ljubičić.
S djecom, kažu, treba raditi od malih nogu. Kućni odgoj uvelike uvjetuje ponašanje djece u razredu, bio on klasičan ili kombiniran.
– Ne ovisi znanje o načinu rada, nego o djetetu. Prije su djeca bila pristojnija, danas se slobodno koriste uličnim riječnikom, autoritet ne postoji. Oni koji se koncentriraju dobit će znanje u kombiniranom razredu jednako kao i u samostalnom, a oni koji nemaju, neće je imati ni u kojoj drugoj školi, tvrdi Ljubičić koja već četiri desetljeća radi s djecom.
Premda vjeruju da svaki roditelj želi samo najbolje za svoje dijete, smatraju kako u turbulentnoj današnjici i njima treba svojevrsna ‘ruka pomoći’ kada je u pitanju odgoj djece. Prvi potez školstva tako bi prema njima trebao biti povećanje broja psihologa koji bi bili dostupni kako djeci, tako i roditeljima za razgovor.
– Svijet se mijenja, djeca odrastaju okružena novim tehnologijama, manje vremena provode sa svojim roditeljima i takve okolnosti zahtijevaju drugačije ‘alate’ odgoja i obrazovanja. Mnogi roditelji priželjkuju samostalnu djecu s kojom ne treba sjediti za stolom i kontrolirati domaći rad, ali to je obveza svakog roditelja. Mnogi od njih upravo iz tog razloga odlučuju upisati djecu u škole koje imaju produženi boravak, ali tko garantira da će djeca i tamo izvršiti svoje zadatke kad su i te grupe sve veće?, pitaju se.
Djeca koja u Zaton idu u školu kažu da uče jednako kao i ostala djeca u klasičnim razredima. Zajedno se igraju, pomažu u radu, i kažu da im ništa ne nedostaje.
Kako sada stvari stoje, iduće godine u zatonskoj bi školi trebalo biti između osam i 11 učenika po generaciji, što znači da bi se mogla formirati četiri samostalna razreda. Ako roditelji ne odluče upisati ih u školu u Šibenik…
