Na otoku Zlarinu u rujnu prošle godine otvorena je škola nakon tri godine pauze. U školsku klupu sjela je jedna učenica, prvašica Ema Jeličić. Prvi dan škole za svakog je prvašića posebno iskustvo, složit će se svi, a posebno kada si jedini u školi. Koliko god je taj dan bio uzbudljiv za Emu, bio je i za njezinu učiteljicu Marijanu Burić koja se prvi put u karijeri susrela s ovakvom situacijom.
– Svaka školska godina i za učitelje donosi velike novosti jer upoznajemo novu djecu i ponovno se susrećemo s djecom kojoj smo predavali, a ove godine se prvi put susrećem s radom jedan na jedan. Vjerujem da će Ema u ovom slučaju svakako profitirati jer u biti će dobiti nešto slično privatnom učitelju koji je u potpunosti posvećen samo njoj, kazala nam je Marijana početkom školske godine, a mi smo provjerili koliko je izazovno bilo raditi sa samo jednom učenicom.
U početku je bilo dosta apstraktno, ali Marijana se oslonila na svoju intuiciji. Stvari su se rješavale u hodu, na terenu se sve prilagođavalo i sve je bilo u okviru plana i programa.
– Preda mnom je bio veliki izazov, ali uspjela sam zadržati profesionalnost. Ovakav tip nastave se znatno razlikuje od klasične jer ovdje nisam samo učiteljica, Emi sam bila prijateljica, majka i uzor. Najvažnije u svemu je bila suradnja s roditeljima koja je bila odlična. Tu smo dosta dobro iskomunicirali na račun informativke, posebne bilježnice u koju sam pisala sve obavijesti kako ne bi bilo nejasnoća, o svemu smo pričali na konuzultacijama i oni su uistinu imali puno povjerenja u mene, što je posebno bitno u ovakvim situacijama. Otok smo iskoristili maksimalno i sve što se može raditi u prirodi, to smo i radile, priča nam učiteljica u područnoj školi Zlarin koja ističe kako uvijek daje prednost praktičnom dijelu nastave.
Marijana i Ema odradile su dosta terenske nastave, bile su na Krki, u Memorijalnom centru Faust Vrančić, a u više navrata u školi Meterize gdje je Ema zajedno s drugim učenicima sudjelovala u programu obilježavanja Dana škole. Emina priča nije izolirani slučaj u Hrvatskoj pa je tako jedina zlarinska učenica upoznala dječaka iz Virovitičko-podravske županije koji kao i ona sjedi sam u školskoj klupi.
– Alen, učenik četvrtog razreda iz Humljana, s učiteljicom Marijom učio je pisati pismo i kako to pismo ne bi bilo pisano ‘nikome’, poslali su ga Emi za koju su saznali iz medija. Brzo sam stupila s njegovom učiteljicom u kontakt i odlučile smo Alenu organizirati školu u prirodi. Obišli smo Šibenik, Zlarin, Solaris, Skradin i NP Krka, a njih dvoje su postali veliki prijatelji, priča nam Marijana. Biti jedini učenik u školi ima svoje prednosti i mane, a kako najveću manu, učiteljica Marijana ističe socijalizaciju.
– S obzirom da je Ema jedina učenica, u neke aktivnosti sam uključila i djecu iz Udruge Bodulići kako bi poradili na socijalizaciji i kako bi mogla raditi s nekim u paru, ali i u grupi. Djecu smo uključile u naše projekte zlarinski vremeplov i zlarinske stare igre i iako su to nešto mlađa djeca, sve je prošlo odlično. Dok je socijalizacija najveći nedostatak u ovoj priči, Ema kao jedina učenica ima i puno prednosti. Zlarin pruža velike mogućnosti u praktičnoj nastavi, a što se tiče nastave generalno, ne idemo dalje dok ona ne usvoji gradivo. U potpunosti sam posvećena samo njoj, imamo jedan poseban odnos. Ja sam učiteljica i ona me poštuje, ali dosta toga leži na dogovoru, objašnjava nam Marijana i naglašava da su sve napravile po planu i programu, dok su ostatak vremena ostavile za edukativne projekte.
Svakodnevno putovanje na otok joj nije teško palo iako je bilo nezgodnih dana kada je promet bio otežan zbog vremenskih neprilika.
– Ti su dani ipak bili u manjini. U rujnu sam se suočila s velikom izazovom, ali mislim da smo Ema i ja sve odradile kako treba, zadovoljna je učiteljica.
