Zamislite na trenutak dvoranu šibenskog kazališta do plafona ispunjenu balonima. Zadržite tu sliku pred očima jer jedini je to način da vam opišem količinu emocija koje su ispunile Kazalište na večerašnjem koncertu u spomen na šibenske tenore čiji su glasovi prerano i zauvijek preselili u svijet tišine.
Nema klape, nema solista koji su u proteklih 11 godina odbili poziv na jedan od 12 koncerata u spomen na Tonija Grguričina i Joška Arasa Biću, prve tenore klapa Teute i Fotice.
– Oni su s nama i mi mislimo na njih ne samo večeras. Tako jest i bit će tako dokle god mi pivamo, rekao Filijan Vuletić iz klape Fortica.
Tako je bilo i ove subote kada su na daskama šibenskog teatra slavili pismu brojni gosti ujedinjeni u onome što su i Toni i Joško iz dubine duše voljeli. Prvi, jedini, a možda i zadnji put na sceni je bio Šibenski klapski zbor s pjesmom `Šibeniče lijepi grade´, u spomen na šibenske tenore nastupili su; hip hop grupa 022, klapa Mriža iz Splita, Đani Maršan, klapa Cambi Kaštel Kambelovac, gospel zbor The Messengers iz Zagreba, klapa Vinčace Novi Vinodolski i kolege iz klapa Teute i Fortice.
Toni Grguričin napustio nas je 17. studenoga 2005. u 23. godini života, a samo sedam mjeseci potom umro je u 29. godini i Joško Aras Biće. Ostavili su tenori svoje Teutu i Forticu u šoku i dubokoj tuzi, ali se odmah iz misli na neutješne obitelji koje su ostale iza njih i iz one prigodne `ostajete s nama zauvijek´, rodila ideja humanitarnog koncerta njima u spomen.
`A i vi ste s nama iako vas nima´ jedanaest godina traje i puni šibensko kazalište do zadnjeg mjesta. Šibenik ne zaboravlja svoje slavuje čiji su glasovi davali poseban pečat stihovima najdraže im klapske pisme. Potvrdilo se to i ove večeri u kojoj su, neka mi ne zamjere svi koji su bili na sceni teatra, Toni i Joško bili glavne zvijezde i čiji će sjaj ostati na nebeskom svodu i kad nikoga od nas više ne bude.
Kada se vratim tih deset, jedanaest godina unatrag sjetim se riječi svih onih koji o klapskom pjevanju nešto znaju. `Nenadoknadiv gubitak za šibensku pismu … ne rađaju se često takvi talenti … obojica su imali još puno za reči i otpivati … dugo će Šibenik čekati na nove slavuje takvoga glasa.´ Sve su se te riječi pokazale proročki točnima. Groblja na Žirju i u Mandalini možda su samo naizgled tiha mjesta vječnog pokoja. U šumu morskih valova i vjetra u krošnjama bora, onaj tko zna, čut će zasigurno `…pisma ima dušu, ona je ka mati i čuva i ljubi ta dva dičja lica, nikada ih neće zaboravu dati, ne umiru nikad, nikad njena dica…´.
