Rodio se u Crnici, a njegovi su korijeni iz Pokrovnika. Otac mu je radio u Šare, i privređivao kako bi imali dobar život. Od trojice braće, jedan je umro, a ostali su Tomislav i Vlatko Copić. Vlatkov život bio je doista interesantan. Uz mnogo lijepih stvari, bilo je tu tužnih događaja. Radna navika mu je ostala od djetinjstva, a sad kad navršava 47 godina staža, te uskoro odlazi u mirovinu, sa 65 godina starosti kaže da i dalje prvi dolazi na posao u stanicu za tehnički pregled.
– Najbolji životni trenuci su mi iz osnovne škole. Pohađao sam školu u Crnici, mala škola koja je u međuvremenu srušena. Obitava sam dosta po Crnici, a kad smo išli na kupanje na Martinsku spuštali bi se kroz onaj volat u Docu. Viruj mi, nakon osnovne škole, nisam uopće obilazija taj dio grada. To ću nadoknadit u penziji, kaže.
Završio je srednju školu za električara, a počeo je raditi odmah po završetku, u Primoštenu. Nakon dvije godine vratio se u Šibenik raditi u elektru, a nakon rata ga je gospodin Čedo Polak primio kao autoelektričara, što nije bio po struci.
– Tada sam naučio zanat, i to sam radio pet godina. Bore Panjkota me potom primija na misto nadzornika, a evo zadnjih 15 godina sam voditelj. Naša stanica je fenomenalno formirana i odlično funkcionira, a cilj nam je sigurnost prometa na cestama, pojašnjava.
Uz sve to, Vlatko se bavio i nogometnom, a igrao je za NK Polet iz Zablaća. Jednom prilikom igrali su i protiv NK Šibenika, Kup Tita. Isto tako, volio je i kuglanje, a odlazilo se i na natjecanja gdje je osvojio treće mjesto u Hrvatskoj. Ono što još voli je ‘baciti’ na karte
– Sad u ovin danima bavin se biljaron, to je taktička igra, za naljutiti protivnika. A uz to, volin bacit na karte. Kad to gledaju stranci, garant misle da ćemo se pobit, to niko ne razumi, taj naš mentalitet, priča Vlatko.
Jedna anegdota urezala mu se u sjećanje.
– Jednom smo bili u restoranu, ja sa svojin kolegama za jednin stolon, a Zlatko i Dragan s drugon ekipon su sidili za drugim. I kako je išla priča, Draganu je komadić mesa završio u dušniku. Tada san izvea zahvat, i evo, danas moj prijatelj ima predivnu curicu i odličnu ženu, priča nam Vlatko.
Svoju suprugu je upoznao u Šibeniku. Ona je bila iz Gaćeleza, a tada su svi bili malo konzervativniji.
– Ćaća bi joj reka da ide vani, al da dođe do šest sati. Jedan dan san zakasnija, i vozin je kući, a njen nas ćaća sretne u Zatonu i auton krene za nama. Onda mi je svira da se zaustavin, reka njoj da sidne u njegovo auto, a meni da idem kući. E onda san poludija, i iša za njima. Vidija san kroz prozor da viče na nju, pa san upa unutra i neću ti reć s čime san ga stira u kantun. Njoj san reka da pokupi stvari i da idemo ća, praktički san je oteja. Ali, moran reć, sutradan smo sve izgladili, priča.
Kaže da mu nedostaju ti dani sa suprugom, koja je iznenada preminula. Naglašava da je baš sve znala, a još uvijek mu je okus njezinih ‘rambašića’ ostao u ustima. Kaže da od tada nastupa sam, ali uz prijatelje Zlatovića i Jurića, zbog kojih nije upao u depresiju. Poslije ženine smrti, dobio je rak.
– Moran spomenit doktora Madžara, koji mi je spasija život. Ja već šest godina ne iden na kontrolu, a on me zove. Reka san mu ‘Moj doktore, reka si mi da si to napravija kako triba, ko si mi tako reka,onda ne triba dolazit, ja ti virujen’. Taj čovik mi je posvetija nevjerojatnu pažnju, a ja se super osjećam, kaže.
Prijatelji su mu dali motivaciju da se pokrene, da ne upadne u depresiju, kako nam priča. Voli pričati viceve, a prije nekoliko dana bio je na seminaru u Rovinju. Među uzvanicima je bila Karmela Vukov Colić.
– Iša sam primit nagradu za kolegicu koja nije mogla doći. I onda ti je Karmela ispričala svoj vic i niko se nije nasmija, a kad san ja ispriča svoj svi su se smijali, smije se.
Djeca su mu već velika, svatko je otišao na svoju stranu, a ima unuka koji je prvak Hrvatske u jedrenju. Međutim, kaže da nam ne zna objasniti klase i kategorije.
Svoju glumačku karijeru započeo je u Virku, voditelja Serđa Mioča. U početku je Vlatko bio i predsjednik. Glumio je, kako kaže, u pet ili šest predstava, a sada je aktualna ‘Slučaj Rogonja’, s kojom je i počeo glumiti.
– Nema di nismo gostovali, po ciloj Hrvatskoj, a osvajali smo i nagrade. Imamo vrhunske predstave, a naš Serđo je odličan tekstopisac. Trema uvijek postoji, ali sad san se naučija isključit, ne zanima me ništa, nego da odradim svoje. Iman nekad i problem s tekston, pa ga i zaboravin. Ali, bitno se snać, izmislit nešto svoje šta ide, objašnjava.
Zanimalo nas je kad su mu brkovi postali zaštitni znak.
– Brkove san počea puštat za snimanje jedne priče o caru Franji Josipu. Bija san isti. Nema di se sad to ne prikazuje, a snimali smo na Roškom slapu, imali kočiju. U posjet nam je doša i austrijski veleposlanik, koji je osta iznenađen sličnošću mene i cara. Međutim, niko nije zna da su to zapravo brkovi koji su bili jako dugi, a frizer ih je začešljao prema gore i napravio bradu, smije se.
Vlatko kaže da poruka života može biti samo jedna, a to je rad i odgovornost.
– Ako nekom kažen da ću doć u podne, ja ću se pojavit uru vrimena prije. Ne volin remetit svoj raspored, mora bit discipline. A najveća osnova je raditi pošteno, da svakog možeš pogledat u oči i nemat loš osjećaj, pojasnio je.
Najviše ga boli prerani odlazak prijatelja.
– Razumin da svakom dođe vrime, ali to su sve mladi ljudi. Moj prijatelj Ljubić, pa Čapo.. Dolaze neki novi ljudi, koje ne osjećaš, s kojim nisi ‘par’.
No, uvijek se nađe razlog za osmijeh.
– Moja kolegica je išla u wc, ja san doša za njon, lega i izvrnija glavu. Žena je počela skrikat, šta da ti kažen, pripala se. Imali smo fenomenalnih trenutaka u Bićinama, kod Jokote.Uvik smo imli neke razloge za slavlje, a za moj rođendan kupili su mi mišalicu za beton, to samo Malom Vragu može past na pamet, smije se se Vlatko.
Uz ovog čovjeka kojem glas podrhtava dok se prisjeća žene i brata, nismo mogli ne uočiti koliko je zapravo bitno imate prave prijatelje da te bodre u svim životnim trenucima. Zastanimo na tren, nazovimo prijatelje i nađimo se na kavi, jer kako ‘Copak’ kaže, oni pravi su uvijek tu za nas.
