Prije pet i pol desetljeća svoj životni put završio je Ivan Meštrović. Umro je u noći sa 16. na 17. siječnja u South Bendu. Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je prebačeno u rodnu zemlju gdje je posebno počivalište pronašao tamo gdje je sve počelo, jer ‘ma koliko da su sudbina i prilike nosile njegovo malo stabalce po drugim krajevima i stranim zemljama, njegove su žilice uvijek živjele od ono malo grude, koja se je nakupila oko njih oko zemlje, gdje je iznikao'(Hrvatska revija, 1983.).
Drniški je kraj u drugoj polovici 19.st pod upravom Austrijske monarhije, vrijeme općenito teškog života kao i graditeljske aktivnosti. Mnogi odlaze u Slavoniju trbuhom za kruhom, zaposleni kao nadničari na izgradnji pruge. Mato i Marta Meštrović išli su u berbu kukuruza i zatekli su se u Vrpolju kod Đakova gdje je Ivan Meštrović 15.8.1883. rođen u skromnoj nastambi željezničkog vagona. Tu je proveo prve dane života prije povratka svojih roditelja u Otavice. Zanimljivo je da Meštrović nikada poslije nije bio u Vrpolju; tu će proći samo jednom na putu za Đakovo. Svoju mladost Meštrović proživljava okružen narodnim pričama, epovima i pjesmama ovog kraja kao i pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti: obitelji okupljene oko ognjišta, ljubavi prema domovini i vjeri u Boga. Najveći utjecaj na njega imala je majka, skromna i pobožna žena. Sa 12 godina sam je naučio čitati i pisati. Dok je kao mladić čuvao ovce počeo je rezbariti male predmete od drva i muljike – mekog kamena koji se vadio sa obližnje planine Svilaje. Nikola Adžija, načelnik drniške općine, među prvima je uočio Meštrovićev talent. Uz potporu jednog bečkog inženjera koji je došao u Drniš sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića. Tu se prvi put susreo sa djelima antike: grčkim i rimskim kipovima i arhitekturom, stoji na stranicama adria.fesb.
Ivan Meštrović 1901. odlazi na Umjetničku Akademiju u Beč. Pošto nije znao njemački te nikada nije pohađao školu morao je godinu dana pauzirati, no uspješno je savladao jezik te se prilagodio novoj sredini i stupio u kontakt sa secesionistima s kojima izlaže od 1903.-1910. Tijekom studija 1904. upoznaje Ružu Klein s kojom se vjenčao 1907. Uzor mu je bio profesor Otto Wagner, poznati arhitekt i jedan od predstavnika Secesije. U Beču je prvi put susreo Rodina koji je odmah prepoznao njegov talent (za Meštrovića je rekao da je “čudo među kiparima” te “veći umjetnik od mene”). Karl Wittgenstein, poznati industrijalac i mecena, 1905. naručuje izradu djela “Vrelo Života”. Godine 1908. zahvaljujući Rodinu seli se u Pariz, iznajmljuje studio na Montparnassu, te izrađuje više od pedeset skulptura u samo dvije godine za koje dobiva prva međunarodna priznanja. 1910. izlaže u Beču i Zagrebu. 1911. seli se na nekoliko mjeseci u Beograd, a potom u Rim, gdje ostaje do 1913. U Rimu se susreo sa djelima Michelangela za kojega je rekao da je najveći kipar svih vremena. Na Svjetskoj izložbi održanoj 1911. osvaja prvu nagradu za kiparstvo.
Nakon izlaganja na jedanaestom venecijanskom Bienallu htio je organizirati izložbu u Hrvatskoj, ali početkom Prvog svjetskog rata zbog suprostavljanja Austro-Ugarskim vlastima morao se vratiti u Rim. Napušta epske motive te se okreće vjerskim: 1917. započinje niz od 28 velikih drvenih reljefa sa temama iz Kristovog života. Meštrović postaje poznat u Velikoj Britaniji, ne samo zbog svojih djela već i zbog djelovanja u Komitetu za oslobođenje. 1915. priređuje samostalnu izložbu (“one-man-show”) u Albert i Victoria muzeju u Londonu; čast koja do tada nije bila iskazana niti jednom živućem umjetniku. Na otvorenju izložbe profesor Sadler rekao je da je Meštrović “najveći kipar od vremena Renesanse” te da mu je “za njegova djela dužan cijeli svijet”. Iako je često prikazivao nacionalne heroje i vojskovođe, smatrao je da su pravi heroji oni koji su se borili za opće ideale čovječanstva: “Zar nije Sv. Pavao veći heroj od Cezara?”. Sljedećih godina izlaže u Glasgowu i Edinburghu. Godine 1919. u Petit Palaisu u Parizu izlaže četrdeset skulputra. Najpoznatiji radovi iz ovog razdoblja su “Raspeće” i “Madona”.
Završetkom rata vraća se u Hrvatsku, u Zagrebu adaptira kuću i gradi atelijer (1920.-1923.), danas Atelijer Meštrović sa stalnim postavom. U Cavtatu gradi grobnu kapelu obitelji Račić, “Kraljica anđela” (1920.-1923.). Godine 1922. u Dubrovniku je upoznao Olgu Kesterčanek s kojom se vjenčao 1928. – iste godine razvodi se od Ruže Klein – i s kojom je imao četvero djece: Martu (rođ. 1924.), Tvrtka (rođ. 1925.), Mariju (rođ. 1927.) i Matu (rođ. 1930.). Od 1926.-1931. gradi crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, dok je opremanje potrajalo do 1937. U Splitu 1931. gradi obiteljsku kuću koja je dovršena 1939. (danas Galerija Meštrović) te iste godine obnavlja obližnji kompleks Kaštelet-Crikvine u kojem gradi kapelu Svetog Križa. Postaje Grand Officier Legije časti u Francuskoj, član Akademije znanosti i umjetnosti u Beogradu te prvi rektor novoosnovane Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svoju rektorsku plaću dao je na raspolaganje siromašnim studentima kakav je i sam jednom bio. Meštrović prvi put odlazi u SAD 1924. gdje je upoznao Nikolu Teslu. U Brooklyn Museumu u New Yorku priređena mu je samostalna izložba gdje izlaže 132 djela, jedna od njegovih najpoznatijih izložbi. 1927. posjetio je Egipat i Izrael kojem je poklonio djelo “Mojsije”. 1928. postavljen je Meštrovićev spomenik Indijancima u Chicagu; dvije konjaničke skulpture Strijelca i Kopljanika nalaze se u Central Grant Parku. Povratkom u Zagreb, projektira Dom likovnih umjetnika (1934.-1938.) te organizira izložbu “Pola stoljeća hrvatske umjetnosti”. U periodu između dva svjetska rata Meštrović se još više okreće klasičnom oblikovanju, izrađuje veliki broj reljefa, aktova i portreta kao i javnih spomenika: Grguru Ninskom, J.J. Strossmayeru, već spomenutim Indijancima itd. Objavljuje traktat “Moji razgovori sa Michelangelom” (1926.) te sjećanje “Nekoliko uspomena na Rodina” (1937.).
Sredinom tridesetih godina Hitler ga je pozvao da održi izložbu u Berlinu, ali je Meštrović odbio. Nakon talijanske okupacije Splita zbog fašista bježi u Zagreb. Međutim u Zagrebu su ga uhitili, zatvorili u zatvor na Savskoj Cesti i osudili na smrt. U zatvoru je ostao pet mjeseci, prije nego što je na nagovor Vatikana oslobođen 1942. godine. Bježi u Rim, a zatim 1943. u Švicarsku. Njegova prva žena Ruža Klein umrla je tokom rata zajedno sa trideset članova svoje obitelji židovskog porjekla. Nakon završetka rata nakratko se vraća u Rim, gdje je izradio skulpture za Hrvatski zavod Sv.Jeronima, a zatim 1946. prihvaća mjesto profesora na Sveučilištu Syracuse u državi New York, SAD. Iste godine na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti održao je samostalnu izložbu u Metropolitan Museumu, prvi put u povijesti muzeja. 1952. potpisao je ugovor sa Narodnom Republikom Hrvatskom kojim daruje svu svoju imovinu u Splitu i Zagrebu, mauzolej u Otavicama te više od četri stotine skulptura i crteža hrvatskom narodu. Na svečanosti u Bijeloj kući 1954. predsjednik Eisenhower osobno mu je uručio dekret kojim je i službeno postao američki državljanin. Iste godine završava ciklus od 28 drvenih reljefa koji je započeo prije gotovo četrdeset godina. Ovaj ciklus radova darovao je za postav u kapelu Sv.Križa u Kašteletu u Splitu. Sljedeće godine u rujnu na poziv velečasnog Hesburgha odlazi na Sveučilište Notre Dame u South Bendu, država Indiana, kao direktor odjela za umjetnost. 1956. dobio je Zlatnu medalju za životni rad od Američke akademije znanosti i umjetnosti. 1959. posljednji put dolazi u domovinu gdje obilazi zavičajni kraj Otavice i Drniš te u Zagrebu posjećuje svog prijatelja kardinala Stepinca.
Nakon povrataka u Ameriku, poslao je još 59 kipova namjenjenih raznim gradovima, samostanima i galerijama. Dio je poklonio također i u znak zahvalnosti Nikoli Adžiji, odnosno gradu Drnišu. Ta djela su danas dio Meštrovićeve zbirke Gradskog muzeja Drniš, teško stradale u Domovinskom ratu (1991.-1995.). U posljednjim godinama svog života Meštrović izrađuje glinene skulpture “Otac se pozdravlja sa sinom” i “Otac se pozdravlja s kćeri” kojima iskazuje bol radi smrti djece Marte i Tvrtka. Knjigu “Uspomene na političke ljude i događaje” završio je 1961. (Buenos Aires, 1969. Zagreb).
