Vodičanac Mario Bilač i njegovi kolege prvi su podignuli hrvatsku zastavu na Kninsku tvrđavu ’95.

Prizor prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kako na kninskoj tvrđavi ljubi, a potom i pušta u zrak golemu hrvatsku trobojnicu jedna je od ključnih slika Domovinskog rata, usko vezana uz pojam oslobođenja Knina i završetka rata.

U kolektivnoj memoriji to je trenutak kada je Knin izvučen iz okupatorskih ralja, a Hrvatska, slobodna i suverena, prodisala. Kao malo koja ratna fotografija obišla je zemlju i svijet, a i danas je dio ikonografije uspostave hrvatske države. No, manje je poznato da ta fotografija ne prikazuje izvorni trenutak podizanja hrvatske zastave koji se dogodio 5. kolovoza između 9 i 10 sati ujutro.

Neprijeporni dokaz

Predsjednik Tuđman u Knin je stigao oko podneva te je organizirana službena ceremonija podizanja zastave, no to su već ranije učinila trojica pripadnika 7. gardijske brigade – Mario Bilač, Eduard Baltić iJasmin Hadžić. Istina o tome kako su baš oni skinuli srpsku zastavu s tvrđave i podigli hrvatsku nije se znala gotovo dvadeset godina tijekom kojih su, pričaju nam branitelji, mnogi dobili stanove i automobile busajući se u prsa kako su baš oni skinuli okupatorsku zastavu s tvrđave ponad Knina. Fotografija koju Jutarnji list ekskluzivno objavljuje, a na kojoj se vide Bilač, Hadžić i danas pokojni general Ivan Korade, neprijeporan je dokaz da su baš pripadnici 7. gbr bili prvi na netom oslobođenoj tvrđavi.

Mario Bilač danas ima 38 godina i živi u Vodicama pokraj Šibenika. Zaposlen je u gradskom poduzeću Parking Vodice. Ne prima mirovinu, nije od države ništa tražio, pa ni dobio. U rat je krenuo sa samo 15 godina. Iako je već tada živio u Vodicama, njegovo rodno selo Gaćelezi, gdje su mu živjeli djed i baka, počelo je organizirati obranu od pobunjenih Srba. Iako dječak, spremno se priključio obrani, iako to službeno nije mogao.

Maloljetni ratnik

– Priključio sam se 15. domobranskoj pukovniji odmah kada je osnovana, 15. kolovoza 1992. No, tada sam bio maloljetan, na pragu šesnaeste. Stoga nigdje nisam zaveden kao službeni pripadnik te postrojbe. Tek sam sa 18 godina i četiri mjeseca došao u 7. gbr gdje sam prošao velik dio Južnog bojišta – pojašnjava Bilač.

Stigla je i akcija Oluja. Na dan oslobođenja Knina sa suborcima je zadanom trasom krenuo prije zore, oko 3 sata ujutro, iz smjera Grahova. Pješačili su čitavu noć, borili se i napredovali prema Kninu. Napokon, nešto prije devet sati s generalom Ivanom Koradeom stigli su u glavni grad samoproglašene srpske države.

– Korade je nas devetoricu poslao na tvrđavu. Išao je i on s nama. Kad smo došli do podnožja, četvorica su ostala čuvati ulaz, a Hadžić, Baltić i ja uspeli smo se gore u pratnji generala Koradea i njegove savjetnice Eme Šivek Šupljika koja je fotografirala akciju.

S nama je bio i jedan satnik Žeželj, ne sjećam mu se imena. Oko 9 ujutro počeli smo skidati srpsku zastavu, ali to je bila strašna muka. Prvo je Hadžić pao s nekoliko metara visine dok je pokušavao skinuti lokot kojim su Srbi vezali zastavu. Sreća da je i živ ostao. Onda smo se Baltić i ja penjali preko njegovih leđa. Dugo je to trajalo, jedva smo nekako uspjeli potrgati lokot, malo prije deset sati. Bilo je strašno naporno. Onda smo shvatili da sada, zbog potrganog lokota, ne možemo normalno staviti hrvatsku zastavu, pa smo je samo razvukli. Negdje u to vrijeme došla je i 4. gbr – prisjeća se Baltić.

Kaže da su, nakon izvršenog zadatka, otišli u Vrbnik gdje je bio ostatak njihove postrojbe.

– Bili smo mladi i nismo shvaćali stvari, nije nam bilo do slikavanja. Danas mislim da bi se istina o skidanju srpske zastave ranije saznala da smo ostali još nekoliko sati i pričekali predsjednika Tuđmana. No, nama je bilo važno gdje je naša postrojba – kaže Bilač.

Zajedničko djelo

Kada govori, nikad ne ističe sebe. Zato nas je i zamolio da nigdje ne napišemo da je on skinuo srpsku zastavu s kninske tvrđave.

– Skinuli smo je nas trojica. To je bilo zajedničko djelo. Tako ćemo je i ove godine, na Dan pobjede, podignuti. Baltić, nažalost, ne može podizati zastavu jer je invalid, ruka mu ne funkcionira nakon ranjavanja, pa će je podići Hadžić, no mi smo svi prijatelji, godinama u kontaktu i potpuno je svejedno tko će je podići, a tko će stajati pored njega, jer je to naše zajedništvo – objašnjava. Nakon rata svatko je otišao živjeti u svoj dio oslobođene zemlje, no priča koja ih veže više je od običnog prijateljstva. Pa i ponos, koji osjećaju jer znaju, kaže Bilač, da su bili dio neizbrisivog povijesnog trenutka, vrijedi više nego sve “kuće, penzije i automobili” koje su dobili oni koji su u tim trenucima bili stotine kilometara od bojišnice.

 

Izvor: Jutarnji.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.