Naš stan je neuredna igraonica, učionica, spavaonica, jedemo posvuda, sve se odvija u ova četiri zida. Izašli smo tiho u dvorište, klackalicu nismo još završili. Oni su popričali sa rodicom preko zida, o kornjačama koje nam hodaju po vrtovima i, za nas zapanjujuće – o matematici. Imaju svoje ‘tajno misto’ iza kuća, tamo gdje ih samo čujemo, a ne vidimo, kažemo im da će se uskoro opet tamo igrati.
Mislim da je prošlo već više od tjedan dana karantene. Kažem, mislim, jer dan prođe začas, svi su isti, slični, preslikani. Više nego ikada moram upregnuti mozak kada se zapitam koji je dan u tjednu i često se iznenadim. Prošlo je više od 14 dana otkad smo se izolirali od svih, otkad smo se zaustavili. Čini se kao vječnost i čini se kao da je bilo jučer. Mole nas za strpljene i razumijevanje. Tražimo ga, izvlačimo ga iz sebe iako je to svakim danom sve veći izazov. Mislim na one koji su sami, one koji se sami moraju izboriti sa osjećajima koji nas preplavljuju u neodređenim valovima tijekom dana. I tijekom noći. One koji sami brinu i koji se sami suočavaju s neizvjesnim. Nadajmo se da ćemo se izvući iz ovoga. Uskoro.
Posljednjih nekoliko dana bilo je mirno, ponadali smo se smiraju. Danas četvero novooboljelih u Murteru. Nije baš neočekivano, kažu da će biti tako još neko vrijeme, a sve službe funkcioniraju bez greške. Utješno je.
Često čujem da se ljudi osjećaju kao da smo u ratu. Ipak, nema rata, samo je strah prisutan. Ekonomske posljedice bit će snažne, mnogi ostaju bez posla, mnogi ga ove sezone neće ni naći, u nju malo tko više vjeruje. Iz smirenja lako je ući u nervozu, a teorije zavjere sve su glasnije. Vođena logikom, ne vjerujem u njih. Ali, zatvoreni smo, slobode su nam i više nego ograničene. Egzistencija, ekonomija, nezaposlenost, novci, život. Razmišljam. Odlučujem. Biram život, biram da svi izađemo iz ovoga zdravi i na broju, a biti će vremena za ponovno graditi sve što se skršilo putem. Zaustavili smo se, pokrenut ćemo se ponovno. Uskoro.
U vrijeme kada je u Hrvatskoj bilo samo dvoje oboljelih, sestra mi je poslala članak, nekih desetak savjeta za održavanje mentalnog zdravlja tijekom krize. Sjećam se da je pod točkom 7. pisalo ‘odredite pola sata, sat vremena u danu u kojem ćete brinuti’. Ukratko, ne vodite se krivim osjećajima kroz cijeli dan. Iskreno, samo sam to zapamtila i uzimam si to vrijeme svaki dan. Kada oni zaspu, prije Netflixa.
Gledam svog tatu, gledam ga kako gleda kroz prozor prema moru, tamo negdje između groblja i otoka Tegine. Čini mi se da se tako zove. Gleda u bijeli policijski brod i znam da razmišlja o Kornatima, svojoj gajeti, ribarskom priboru, slobodi i zadovoljstvu koje ima tamo negdje na pučini. Priča nam kako je ova izolacija dobra za dušu, za inspiraciju, sad će on moći mirno pisati, dovršiti knjige. Kako vrijeme prolazi, čujem da hoda gore-dolje, prečesto gleda kroz taj prozor i znam gdje su mu misli i kako se odvija ta njegova priča o inspiraciji.
Dok ovo pišem, prvašić stoji kraj mene i priča li ga priča. Gledam tekst, gledam njega, nešto mi govori o struji, o supermoćima, o hodanju po plafonu, o pauku s crvenim očima, ne prestaje. Više puta sam mu rekla da me pusti pola sata. Ne vjerujem da je već nakon par minuta opet tu. Slušam ga. Smijem se svojoj nemoći u ovoj situaciji. Često spominju svoje prijatelje iz škole i vrtića, ona priča i o svojoj teti, jednog dana, kaže, i ona će biti teta u vrtiću. S nevinom dječjom srećom gledaju slike svojih prijatelja, uživaju u tome kao da im je dovoljno. Znamo da nije.
‘Aah mama dobro da dan tako brzo prođe jer budem baš umorna’, kaže meni jednu večer ona rijetko spremna za spavanje. Rastužila sam se, i pričam joj gdje ćemo sve ići, kako bi ona rekla ‘poslije koronavirusa’. Uskoro.
Ovakva situacija za ljudsku dušu je neprirodna, jer ona je šira i od cijelog svemira. Ali tu smo gdje smo. Koliko će ovo trajati ne znamo, ako slušamo one koji sada brinu o nama, nadam se kraće nego da se opiremo i glumimo ratnike i hajduke. Izaći ćemo uskoro.
(Mare Šimat)
