Život u četiri zida (2)

Novinarka Šibenskog portala iz srca karantene: ‘Obećali smo djeci izlazak u dvorište, ali ne danas’

Improvizirana ambulanta na parkiralištu Župne crkve Sv. Mihovila radi već nekoliko dana, rade se testiranja, umirujuće je. Jučer sam išla u apoteku po dezinficijens i vitamine, kraj mene je prošlo vozilo hitne pomoći. Uvijek mi je bilo tjeskobno vidjeti ih. A sad… OK. Drago mi je da su ovdje, daju osjećaj sigurnosti. Murterski Stožer civilne zaštite i postrojba na terenu su 24 sata. Njihov rad je više nego zadovoljavajući, trude se svim silama da život funkcionira koliko toliko pod ovakvim mjerama, neprestano ponavljajući kako bi im najveća pomoć bila kad bi svi mještani striktno poštivali njihove preporuke ne smatrajući ih pretjeranima ili ignorirajući ih. Apeliraju na svakoga od nas. Prijetnja je nevidljiva, inkubacija je duga, neki slučajevi su asimptomatski, te shodno tome preporuke i molbe ne dopiru do svijesti i ne izazivaju strah kod apsolutno svih. Ne dopustimo da brojevi to uspiju. Danas smo na petnaest zaraženih. Broj bi mogao još neko vrijeme rasti, ajmo svi dati svoj doprinos i ajmo ga zaustaviti. Malo nas je. Možemo. Po murterski… stoj doma!

Još jedno jutro, opet poruke, imena zaraženih. Stanimo. Vjerujmo ljudima koji rade za nas. Nemojmo stigmatizirati, nemojmo izdvajati, izolirajmo se, čuvajmo se! Mogli smo to biti mi u lakomislenosti, neoprezu i nesretnim okolnostima. Razmišljam. Svi neprekidno obnavljamo susrete u minulim danima, analiziramo pojedinosti, nehotične prisnosti i pokušavamo rekonstruirati koliko je otada prošlo dana. Strah je opravdan.

A moje cure… opremljene svime i svačime pokušavaju sačuvati mir u odluci da postanu i ostanu optimistične. Da zaštite sebe i svoje familije. Da rastjeraju zebnju. Najdraži i najbliži prijavljuju se za volontiranje jer unatoč strahu osjećaj korisnosti i želja da se pomogne prevladava. Mislim često na našu dragu i posvećenu. Onu kojoj se svi obraćamo i koja bez odmora raznosi lijekove kroničarima, potrebitima, zaraženima. Tiha i za nas umirujuća svetost poziva. Nevidljivog i ustrajnog usred krize i jeze. Mi čekamo, radimo ono što možemo i najbolje što znamo. Proći će. Ali ne danas.

Možda je ovo samo privremeno, vidjet ćemo s vremenom

Svi smo razdvojeni, razdvojeni smo od roditelja, oni od unuka, od braće, sestara, prijatelja, kolega na poslu. Grlimo svoje doma najjače što možemo, zagrlila bi susjedu iz Zagreba, njene predivne djevojčice, ma sve bi ih tamo izgrlila, zagrlila bi mamu, sestru, sve drage mi ljude. Želja je jača nego ikada prije iako nisam ja taj tip. Možda postajem? Neki kažu da ćemo svi iz ovoga izaći drugačiji i bolji. Neki su razočarali. Možda je ova promjena samo privremena. Vidjet ćemo s vremenom. Sad smo povezani, svima nam je slično. Svi smo jednaki.

Sinoć smo stavili djecu spavati, pili smo čaj i pivo s prijateljima iz Osijeka preko video poziva.  Lijepo smo se družili više od sat vremena, i da, bili smo zajedno. Medicinska je djelatnica, radiolog u Domu zdravlja, nije na prvoj liniji, rade samo hitne slučajeve ovih dana. Ona je svoju cijelu obitelj još prije nekoliko dana stavila u karantenu po uzoru na našu murtersku. Uvjerena je da je to zasada jedini način borbe protiv ovog virusa, održavanja rada zdravstvenog sustava, a otkad ih je ‘zatvorila’ kaže, sretnija je, mirnija, jer osjeća da ih je zaštitila.

Prestalo je puhati, zatoplilo je, ljudi su širom otvorili prozore čujemo sad jedni druge, nismo se vidjeli. Vrtičarka i prvašić nas mole da idemo u šetnju do plaže, poluditi će u kući, imaju krize, ali sve je pod kontrolom, zaključujemo, dok se nas dvoje držimo čvrsto. Prvašić je prije dva tjedna imao rođendan, htjeli smo mu kupit trampolin, nije htio, zaželio je oooogromne legiće, složio ih je odavno. Jučer je njegov krevet glumio trampolin, pukla je podnica, prešutili smo reakciju, čak nismo bili ljuti. Danas je postao snajperist s terase, baca i neke nevidljive bombe, umori se pa skuplja ‘experience’, kaže nam. Gledamo ga, zahvalni smo mu. Obećali smo im da ćemo uskoro ići na dvorište, ne danas.  Prije stroge karantene, crvene zone, šiljaka na cesti, počeli smo improvizirati klackalicu od nekakvih materijala koje smo našli u šupi iza kuće. Nismo je završili, hoćemo. Jako brzo. Ali ne danas…

(Mare Šimat)

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.