U pjesmi Betinjanke mještanke Katice Juroš, rođene 1922., pročitajte zabavan pregled civilizacijskih dostignuća od njezina rođenja do danas.
Što je meni sada na um palo.
Kad san bila još mala, nejaka
što je meni ispričala baka
Unučice, kako li je sada puno bolje
negoli nekada!
U dva sela jedan bunar bija,
iz njega je svak vodu grabija.
U po’ noći da bi se ustali
pa da bi se u red redali.
Još je meni baba kaživala
kako nije haljinu imala.
Samo suknju od domaćeg sukna
što njezina isplela je ruka.
Sad vi dica nosite huštane,
ispod njih nosite sotane.
još nosite prtene gaćice.
Nas su bole od sukna zlačice.
Sad vi dica idete u školu.
Nama mati nije tila dati,
nego nas je lapila kopati.
Sad je, moja dica, kod vas
bolje ditinstvo kakvo bilo moje.
Svaki momak kad se ženiti tija
pri je ogradu krčija
Mora je raditi u zemlji,
ako će da ga otac oženi.
Otac bi se majkon razgovara
kakova je od komšije mala.
A šta misliš moja ženo mila,
kakova bi ona snaha bila?
Mati reče: Dobra će ti biti,
kopa’ će ti i brime nositi.
I meni će svoju zemlju dati,
neću morati hoditi kopati.
Momkov otac kod divojke pođe,
u razgovor š njezinima dođe.
I napravu jednu dobru hraju,
svoju dicu kao da prodaju.
Kakva ta prošnja bila
kad se ne bi divojka vidila?
Momak se gleda ukrasti
kad joj doma ne bi bila mati.
Divojka bi vrata zatvorila
i ne bi ga u kuću puštila.
Momak strepi od samoga straha.
Ja ću doći kad ti bude baka.
Kad je moja baba bila mala
ona nije sapuna imala,
već je meni baba kazivala
da je njoj jedna žena dala
kad se išla za muža ženiti
da se more sapunon umiti.
Ja san moju babu zapitala:
A kako si, babo, robu prala?
A meni bi mati gnjilu dala
dok bi robu u moru oprala.
Nismo, ćerce, botuna imali,
nego smo se muškom zakučali.
Da se mojoj babi sad puštati
pa da joj je dvore pogledati.
Kakova je babo sada moda,
iz svakoga zida curi voda.
Sada u kući svitlu sijalice,
ne tribaju nan sviće ujenice.
Samo prston malo prtisnuti,
cila će se kuća osvitliti.
Draga babo kad bi nas ustala
svakomu bi šaku smokav dala.
Skuvala nan ječmenu kašicu
da nahraniš svoju gladnu dicu.
Sad se dica hranu bebeviton,
bananami, naranžami, jabukami…
A kako je bilo nami?
Kakovi su babo došli dani,
sa doplatkon majka dicu hrani.
Sva su dica u gospodskoj robi,
majka samo jedno-dvoje rodi.
Nas je bilo po šestero dice.
Nismo dosta imali robice.
Majka s ocen cili dan kopala,
a po noći prala i krpala.
Svaka majka mučenica bila
dok je svoju dicu porodila.
Sad radu naše mile mame,
ali u kući ima stroj za pranje.
Pa kad majka s posla kući kući,
skupi robu, u mašinu meće
i odma ga u struju uključi.
Sad dok kreće i pere mašina
majka kuha i miluje sina.
Čerka uči, a radio svira.
Babo moja, da si sada živa
pa da vidiš udobnog života.
Sad je babo umriti grihota!
Još je meni baba kazivala
jedan čovik hodija kopati,
doša doma novost kazivati
svojima očima da je on vidija
kako je brod bez idra plovija
i bez vesla, to san živ vidija.
Ljudi su ga počeli smijati
i na okraj njega sazivati.
Svi su tamo otišli da vide,
broda nije bilo nigde.
Jadan starac nemoćan je bio
da bi koga bio uvjerio.
Sad svi, babo, motore imamo,
nit’ idrimo, nit’ veslon veslamo.
Sad u rivi sve brodice stoje,
a nijedna nema arti svoje.
Unuci se brojni školovali,
radnici tvornički postali.
Nabavili na brodu motore,
sad ti sidiš, a brod leti s moren.
Da ti kažen šta je još na stvari,
svak u svojoj kući se zabavi.
Štakod novog imade na svitu
televizor pokaže na sliku.
Pa vidimo sve po Atlantiku
i vidimo cijelu Ameriku,
vidimo sve zemlje u svitu
televizijsku gledajući sliku.
To mi, babo, ne bi vjerovala,
ali vjeruj mi da to nije šala.
Gledala san svojima očima
kako čovik leti nebesima.
Svu tehniku čovik je izmudrija,
više ne znaš šta nije stvorija.
Od velikoga znanja sad ti su
počeli sateliti letiti.
Moglo bi se….
ali o tomu neću ja puno pisati
jer ko će mi te pameti dati.
Izvor: facebook Muzej betinske drvene brodogradnje
